Tag Archives: tolerancija

ATOMSKO SKLONIŠTE

U zemlji zadojenoj mržnjom baviti se ljubavlju, čista je subverzija. Dok se armiraju ovdašnje naslage netrpeljivosti i cinizmom isprebijanih emocija, jedna mala tvornica vrijedno radi, proizvodeći obnovljivu energiju voljenja. Uostalom, kako čujemo, udvorno nacereni hrvatski političari za koji dan će svojim potpisom lifrati hladnjače živog ljudskog mesa na rusku frontu. Pa kad počne nuklearni show-time, nije loše znati gdje ti je najbliže atomsko sklonište. Bogme, jedno od najotpornijih upravo se u garažerskim uvjetima sagradilo prošlog tjedna u Zagrebu. Zove se „Moja nuklearna ljubav“, ima sve gabarite da nam sačuva živote i sjećanja na to kakve smo budale jednom bili. Budaletine moronske ako smo katkad imalo posumnjali da ljubav nije svemoćna a povjerovali da od mržnje i sirove nadmoći neke vajde ima. Ili smo, što je još gore, kratkotrajno potrošno pošli tragom ljubavi, olako pročitali njene složene signale kao da je bljutavi fast food, pa je brutalno smrskali u njeno mutirano nasilno naličje.

No, idemo redom. Prvo bih htio istaknuti neke društvenoodgovorne činjenice vezane uz proces nastanka predstave „Moja nuklearna ljubav“. Produkcija je građena zajedničkim snagama Teatra Rugantino, Kotar teatra i Akademije dramske umjetnosti. Kad gerilci nezavisne scene ne žele ići lakšim komercijalnim prečicama nego raditi angažirano kazalište (što Rugantino sustavno čini od svog osnutka u olovnim devedesetima) onda je to zaista vrijedno respekta. Rugantinu se ovdje pridružila Umjetnička organizacija Kotar art koja već nekoliko sezona radi na ozbiljnoj artikulaciji brojnih, posebice izvedbenih umjetnosti, prema zanemarenoj gorskokotarskoj regiji. Naposljetku, zagrebačka ADU partnerstvom u projektu („Moja nuklearna ljubav“ je diplomski rad studentice Marije Kolb na Odsjeku produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti, pod mentorstvom doc.art. Tatjane Aćimović) pokazuje koliko je -osim zanatske edukacije za koju je ova instituacija kvalificirana- bitan i odgoj društveno afrtikuliranih građana sposobnih za razvoj i njegu zdravog civilnog društva.

Kao intrigantni rezervoar inicijalnih skica za autorski projekt redateljice Olje Lozice poslužio je virtualni prostor. Lozica i njen dramaturg Matko Botić (uzgred, jako je važna i njegova bluzersko-surferska muzička dramaturgija predstave) znalački svjesno su eksploatirali postove s internetskog foruma Forum.hr i tamošnje rubrike Usamljena srca. Zapisi duša smrvljenih u paramparčad pokazali su se podatnim alatom. Naime, virtualna platforma nosi u sebi zanimljivu dvojbenost: pod nickovima se intima krije ali su ispovjedi javne da javnije ne mogu biti. I tako iz tog megaprostora nesuzdržano cure krhotine života s ožiljcima i pokušavaju se, makar provizorno, slijepiti u sudbinu otporniju od gline. Olja Lozica je grubo istinita i nježna poput paperja u ovom artističkom prijenosu dokumentarnih fikcija. Ona mudro snuje a ne docira iz svog skrajnutog komornog krika pobune. Intima je svijet koji boli ali koji je ipak naša jedina nada. Uspijemo li kako-tako generirati najdublje čiste emocije kao jedini isplativi građevni materijal, tada su koraci u podnošljive društvene poretke vrlo izvjesni. Istina je da mahnita žudnja za ljubavlju često ode stranputicom i završi u poniženjima, u cvilenju poniženih i potrošnom trijumfu tlačitelja – taj se fakat u Oljinoj nuklearki ne prešućuje. Ali to je jebeni rizik za koji se valja boriti. Poput male vanvremenske monaške družine djeluju glumci Lada Bonacci, Petar Cvirn, Sanja Milardović i Filip Vidović. Uzbudljivo i fragilno su odgovorili na redateljičino beskrajno otvaranje i povjerenje. Iz njihovih naoko jednostavnih performerskih ponuda zaista blješti internetski ambis. Načas su uvučeni u ljušture vlastitih sumnji, pa se onda raskrile do očajničke otvorenosti, pa ih ošine oholost zaborava pa opet poniznost oprosta. Rabijatni, ubogi, vampovi, prezreni i snobovi, kućanice i jalovi artisti, zlatnošuteri i apstinenti, infantilne djevojčice i dječaci a onda opet žene i muškarci prezreli od vječnih početaka… Mala radionica obrane i zaštite.

 

1 komentar

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized

USTAVOBRANITELJI

Ustav Republike Hrvatske pod hitno treba mijenjati. Naime, u njega treba unijeti cijeli scenarij filma „Ustav Republike Hrvatske“. I to u Preambulu. Osim toga, ne bi zgorega bilo instalirati tamo, unutar ustavotvornih paragrafa, i neki link na film, spojiti ga izravno sa saborskim i školskim klupama, policijskim stanicama i benzinskim pumpama, naplatnim kućicama po cestama i dječjim vrtićima, stranačkim štabovima na elitnim adresama, resortima i periferijskim birtijama… Jer, redatelj Rajko Grlić i scenarist Ante Tomić filigranskim marom ispleli su granitno gnijezdo čovjekoljublja, u kojem žilavo hrane, poje i griju nadu da nismo zauvijek ogrezli u mrzotine. Da je moguće i u našim balkanskim vukojebinama uzgojiti trajne vrtove nezagađenog razuma. Film je to koji uveliko nadrasta svoju artističku misiju i postaje Ustav sam.

Zato ga je skoro pa nemoguće ispričati ili vrednovati racionalnim alatima. Niti (opisujući doživljeno) možemo dovoljno izraziti svoju zahvalnost i biti barem mrvicu fer koliko su u ferplej bitkama s onim lošim u nama, bili svi junaci iz Grlićeve brigade. Kunem se da sam gledajući film osjetio slatku bol od gustoće emocija, poštenja i fanatičke vjere u dobro, koje isijavaju doslovce svi neimari „Ustava“ a napose glumačka ekipa. Niti jedan redak Tomić & Grlić priče, ni najmanji „frame“ Grlićeve samozatajne toplovoajerske režije, baš ni jedna misao, žudnja ili gesta glumačkih udarnika… nisu uloženi niti porođeni uludo. Sve ide van, izvan granica filma, apsolutno sve nas obavija i štiti poput najsigurnijih ljuski jajeta. O kakvoj je ustavobraniteljskoj strategiji riječ, o kakvom delikatnom pokušaju da se društvo iskopanih mržnji privede ljudskosti, savršeno govori scena kad krvavog Vjeku Kralja, gaya i travestita kojeg je brutalno iscipelarila histerična banda nesigurnih tinejdžera, dovode na hitnu. Grlić i njegov fenomenalni direktor fotografije Branko Linta izmučeno lice Nebojše Glogovca slikaju stilizirano, kao da se ne guši u prolivenoj krvi nego u razmazanoj šminki. Ne iz namjere da priguše učinjeno nasilje nego da bi nasilje još više pokazali nezemaljskim. Također se u melankoličnom slikanju Kraljevih rituala i ocvalih interijera samoće, namjerno približavaju rubu hiperestetiziranog kiča. Kad je društvo zaglibilo u bezdane netrpeljivosti i nesreće, svaki pokušaj potrage za srećom i ljubavlju ispada kao beznadežni kič.

„Stisni zube“, kaže Maja Samardžić (Ksenija Marinković) svome mužu Anti (Dejan Aćimović), policajcu Srbinu koji je i veteran Domovinskog rata i ime je čak promijenio ali nikada ne može dovoljno zadovoljiti ksenofobnu većinu. „Stisni zube“, hrabri ga nakon što je pretrpio uvrede od susjeda Vjeke Kralja, povjesničara i hrvatskog desničara. U te dvije riječi vrhunaravne Ksenijine igre svakom našem posrnuću pružena je hrabrost, ubrizgana snaga da ustanemo i izdržimo. Bez imalo parolaškog slanja poruka ili crno-bijelog presuđivanja, Grlić i njegovi sljedbenici idu iz najdublje moguće ljudske nutrine – pričajući priču o jedinom održivom bivstvovanju: mukotrpnoj spoznaji sebe i bližnjega pored nas.

Trebalo je izdržati svu silu antologijskih etapa „Ustava“. Jedna od vječnih je ona kad se u noći, na gornjogradskoj zagrebačkoj klupi, skutri troje luzera u potrazi za ljubavlju i srećom, a Ksenija Marinković, Nebojša Glogovac i Dejan Aćimović (nebeski glumci, ne pretjerujem) isprepliću ruke čežnje… Veliki ljudi i veliki umjetnici. Jebeno hvala im dugujemo, svima koji su iz čistog srca porodili ovaj film, nosićemo ga u srcu zauvijek i nitko nam ga oduzeti ne može. Svojim kraljevskim, herojskim umijećem podigli su mali veliki bedem u slavu dobrote. Istina, dok cure posljednje minute filma a Grlićev trio sanja san o odškrinutoj sreći, u dubini kadra pojavljuje se zli šljam. Ali bedem je armiran i ne damo zlu da prođe. Ne damo.

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura, Uncategorized

STRIP ZLA I DOBRA

Sumnjam da je Stephen King ikada čuo za Vojislava Šešelja. Ali da je balkanski stripovski dark-moron pljunuti brat blizanac Kingova klauna Pennywisea, jasno je ko dan, odnosno – noć.

King u hiljadustraničnom romanu “It” (Ono), napisanom 1986., smješta bazično zlo duboko u gradsku kanalizaciju. Snabdijeva ga šarenim balonima i odijeva ga u nacerenu klaunsku spodobu koja podjednako zaudara na šećernu vatu i životinjsku strvinu. Iz svoga govnastog carstva predatorski vabi, grabi i kolje gradsku djecu. Ni kad je oblivena svježe ubranom nevinom krvlju, njuška Pennywisea ne prestaje se cerekati. Niti se on ikada prestaje šegačiti. Kao ni njegov ovdašnji klon Vojislav Šešelj. I slatko bismo se smijali šegačenju tih cirkusanata kada iza njihovih karikatura ne bi ostajale gomile likvidiranih. I kada njihove ruke ne bi bile ljepljive od danka u krvi a ne od vašarske šećerne vate.

Elem, nema ništa logičnije nego da su šešeljasto Ono na Haaškom sudu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije odlučili osloboditi svake krivnje baš 31. marta, dan uoči prvoaprilskih doskočica. Tako da se genocidni ridikul može sada i legitimno sprdati nad kostima što ih je posijao duž svoje podzemne kloake. Šešelj je definitivno prvi Joker balkanskih vukojebina ali unutar tih naših grotesknih strip-kvadrata nakotilo se bogme još sijaset Jokera, majstora klaunerije iza čijih skečeva samo zlo i bijeda ostaju. Pritom su im posljedice možda različite (od fizičkih istrebljenja do verbalnih poniženja) ali su po ciljevima destrukcije itekako slične. Ne kažem da je lakše ako vas masakriraju ili mrcvare karizmatični dijabolični tipovi, ali kad su warlordovi ili mirnodopski lešinari više nalik spodobama iz slapstick prizora gađanja tortama, takva su društva fakat na rubu bezdana, kloake, štagod…

Tako je i kukavna klaunska ulična bagra (programatski ohrabrena klaunskim inkvizitorima s najviših institucija i oltara) u noći prije prvoaprilskog ludesanja u Splitu napala književnika i novinara Jutarnjeg lista Antu Tomića. Dobacujući mu uvrede da je jugoslavensko smeće, prijeteći mu i fizički. Tomić je uspio izbjeći udarce, a muškarac koji ga je pokušao obraniti napadnut je i zbog povreda završio na Hitnoj pomoći.

U tom stripovskom mraku istoga je 31. ožujka u Splitu plemenito bljesnula sva snaga stripovskog dobra, na izložbi Stripolerancija postavljenoj u Info zoni. Prezentirani su stripovski radovi mladih autora usmjereni suzbijanju govora mržnje, razvoju tolerancije i multikulturalnosti te borbi protiv nasilja nad ženama. Osviješteni iskazi nemirenja s konceptom društva sazdanog na autokraciji, nasilju i teroru nastali su na radionici koja je počela u listopadu prošle godine te je na njoj sudjelovalo više od 40 mladih. Voditelji radionice bili su Danica Kliškić, magistra pedagogije, i Ivan Svaguša, akademski slikar i crtač stripova. Projekt Stripolerancija svojevrsna je metoda učenja o toleranciji kroz tehniku stripa. Cilj projekta je da se mladima na radionicama, ali i široj javnosti izložbama i distribucijom radova polaznika, osvijesti da govor mržnje promovira diskriminaciju, ugrožava ljudska prava i dostojanstvo drugih ljudi, ponajprije ugroženih skupina.

Hoćemo li živjeti u Stripoleranciji ili ravnodušno pristajati na nasilje unutar gothamovskih kvadrata, to pitanje ne bi smjelo uopće dolaziti u dilemu.

Komentiraj

Filed under Društvo, Uncategorized

ZDRAVO MALENI, DJECO SVIJETA!

Mamina je emocija snažnija od megatona, e sad, zamislite kolika mora biti u onih žena koje nesebično glume majke. Ovih dana jedna se plemenita torta punoljetnosti pekla u Ladimirevcima, nedaleko Osijeka. SOS Dječje selo Ladimirevci 25. svibnja je obilježilo 18. rođendan. Jako bitan datum, možda nedovoljno vidljiv u općoj buci nasilja, bezakonja i zveckanja državnim udarom, ali organski važan za održivost preostalih građevnih elemenata ove zemlje.

Ladimirevačko SOS selo pet godina je mlađe od onoga u turopoljskom Lekeniku. Lekenička rezidencija ljubavi, brige i odgojnog umijeća otvorena je 25. veljače 1992. kada je i službeno startala udruga SOS Dječje selo Hrvatska – kao ravnopravni član SOS Kinderdorf Internationala, najveće svjetske nevladine organizacije za pružanje skrbi djeci i mladima, sa sjedištem u Austriji. SOS dječja sela brinu za djecu bez roditelja i roditeljske skrbi, neovisno o njihovoj rasnoj, nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. Djeca žive u obiteljskim kućama koje vode SOS majke, selo čini oko petnaestak obiteljskih kuća integriranih u lokalnu zajednicu. Uz dva Dječja sela za djecu predškolske i školske dobi, o srednjoškolcima brinu u SOS zajednicama mladih u Zagrebu, Velikoj Gorici i Osijeku.

„Posao SOS mame zapravo nije posao, to je jednostavno način života i ona koja to može i uspije posložiti, bit će zadovoljna i uspješna SOS mama. Ja sam se u ovom pozivu, u ovom načinu života našla, sretna sam, a to moja djeca itekako osjećaju. Da bi žena bila dobra SOS mama, potrebno je da u sebi ima i prepozna spremnost i želju da pruži ljubav djeci, da bude bez predrasuda i prihvati svu djecu bez obzira iz koje sredine dolaze“, kaže Grozdana Poljak, SOS mama koja je u Dječjem selu Ladimirevci od osnutka i mnogu je djecu već odnjegovala i spremila da postanu ljudi – najbolji mogući. Sada je u kući zvanoj „Grožđe“ u kojoj živi s troje djece. Ponosna do neba, na njih i na sve bivše anđele koji su joj zauvijek ostavili zagrljaje: „Ponosna sam na to što sva moja djeca koja su prošla kroz moju kuću danas su uspješni članovi našeg društva, i što s njima imam kontakt i dalje. Kad nazovu pa mi kažu ‘mama’ onda znate da vrijedi sve to što ste činili…“

Ako mene pitate, neprocjenjiva je šteta da ove predivne priče o ljubavi i muci ne zaposjedaju covere novina, niti su u njih uperene kamere, jer na djelu je jedini mogući SOS za naše duše. Šteta je da ni šum krila nježnih a odvažnih vukovarskih leptirića neće posramiti paranoidne barikade što se opet u Hrvatskoj montiraju poput zlokobnih skeleta. Naravno da nije vijest kako su u segregacijski iznurenom Vukovaru proteklog vikenda održani Dani otvorenih vrata Udruge roditelja djece s poteškoćama u razvoju „Vukovarski leptirići“. Roditelji okupljeni u udrugu svakodnevno se žestoko bore ne samo protiv ekonomskog kolapsa i rastrojenih društvenih odnosa sredine, nego i za stvaranje doličnih edukacijskih i rehabilitacijskih kapaciteta kojima bi se njihovoj djeci omogućio nediskriminacijski položaj u sadašnjem i budućem životu. Iz etičkog kodeksa i motiva „Leptirića“ mogli bismo štošta naučiti i ucijepiti u sebe. Članovi se, primjerice, obvezuju na aktivnost s ciljem poboljšanja života djece s poteškoćama u razvoju kao i svakog drugog roditelja i djeteta kojemu je pomoć potrebna; na toleranciju, nesebičnost, timski rad i dogovor… Pojmovi su to koje smo i zaboravili da postoje u jednom prosječnom životu željnom da traje najbolje što umije.

Naposljetku, vratimo se pomoću supersoničnih dječjih krila u 1958. godinu kada je održan prvi Međunarodni dječji festival u Šibeniku. I neka se danas posvađane partitokratije samo glože i skidaju ili vraćaju ploče s Titovim imenom s tamošnjih gradskih trgova. Činjenica je da su onomad, u Titovoj eri, krajem pedesetih prošloga stoljeća, odškrinuta vrata svjetskim maestralima igre i poruka mira. A Šibenik koji je najljepši kad mu se prilazi s mora, zapljusnuli su valovi globalne dječje misije: maštovite bitke za održive bajke. Sve pod onom besmrtnom Arsenovom himnom: „Zdravo maleni, zdravo svi / mali drugovi, djeco svijeta / Zdravo maleni, zdravo svi / nek’ ste sretni svi tisuć’ ljeta!“

Komentiraj

Filed under Društvo

VELIKI I MALI

I u ona pradavna vremena, dok je Televizija Zagreb još proizvodila dramski program, ljudi su se dijelili na velike i male. Druge podjele nikad nije bilo, niti će je biti. Bez obzira na životnu dob, društveni status, obrazovanje, rasu, spol ili geografsku lokaciju, postoje samo velike stvaralačke duše i mizerna destruktivna govna. Nažalost, ovi potonji su u većini, najčešće oni vladaju. Imaju moć, njome se bahato služe dok guše lekcije mudre manjine.
Elem, u sezoni 1970./71. mi klinci kao omađijani sjedili smo ispred pucketajućih ekrana i upijali malo-veliko majstorstvo serijala „Veliki i mali“, scenarista Milana Grgića i redatelja Berislava Makarevića. Upakirane u svakodnevicu porodičnih briga i razbibriga, te su priče iz tjedna u tjedan isijavale plemenitu lekciju dobrote i samoobnovljive sreće. „Dani, dani, da l’ mogu bit k’o sni / da l’ ovaj svijet može bit lijep /da l’ mogu svi sreću naći? / Radost, ljubav, to nije mala stvar / i zato znaj, što drugom daš to natrag primaš sam“, pjevala je Zdenka Vučković na špici, uz dalekovidni refren: „’Ko je dobar nije sam /oduvijek smo znali /prijatelja svi će nać’, veliki i mali…“ Nadam se da je ova nauka o umijeću nesebičnog davanja i čovjekoljublja makar malo pomogla da danas budemo bolji ljudi. Svi mi tadašnji navijači serijala.
Naoružani puno moćnijom tehnikom ali s posve istim altruizmom u prtljazi, proteklog tjedna (4. srpnja) predstavili su se stvaraoci spota Inicijative Svi mi – za Hrvatsku svih nas. U predivnom komadiću mudrosti (redatelj Andrej Korovljev, autorica grafičkog dizajna Barbara Blasin) u žanru plemenite (a tako često nacionalistički zasmrđene) nogometne igre, udarena je moćna pljuska netrpeljivosti, rasističkom gaženju i poniženju svake vrste. Kad spot krene gledamo skupinu dječaka na nekakvom školskom igralištu, prže po fudbalu, zaigrani, naizgled sve je idilično… A onda, kako koji klinac uštopa ili otpuca loptu, preko tijela mu nevidljiva ruka udara masni žig: JANEZ, MUSLIĆ, SRBIN, KOSOOKI, CIGAN… Djeca i dalje ciče u borbi za loptom, ali sibirska hladnoća spušta se na teren, a ženski glas iz off-a zabrinuto pita sve nas: „Želite li živjeti u ovakvoj Hrvatskoj…?“, zatim se filmić vrti natrag. Zahuktali mali veliki plejmekeri sad imaju prave etikete, koje slave njihove vještine: GOLGETER, VEZNI, GOLMAN, CENTARFOR…; a pozadinski glas, nadam se, rješava nas svake dileme o budućnosti: „… ili u ovakvoj Hrvatskoj?“
U ovoj prevažnoj, kratkoj a efektnoj borbi za bolji svijet, ovi malci (btw, članovi su dječjeg dramskog studija Zagrebačkog kazališta mladih, što je više nego jasan primjer kako je ovo kazalište doseglo snagu kuće društvene savjesti) su pokazali da nam sutrašnjica možda i ne mora završiti u apokalipsi.
„U ovoj prvoj godini članstva u EU svjedočili smo da se u Hrvatskoj zaustavlja proces izgradnje povjerenja i pomirenja te da kao društvo imamo velikih problema, pratili smo kampanju za uklanjanje ćirilićnih ploča u Vukovaru, sve više govora mržnje i zločina iz mržnje te nam je potreban ovakav pozitivan poticaj“, istaknula je Vesna Teršelič, osnivačica i voditeljica udruge Documente – centra za suočavanje s prošlošću.
Kada bi bilo pravde i razuma, ovaj spot bi preko noći dekretom postao obavezan u nastavnim programima – od vrtića do fakulteta. Ali u Hrvatskoj su pojmovi odgoja i prosvjećivanja pogubljeni u pustopašnim pašnjacima besramne borbe za vlast. Novom ministru znanosti, obrazovanja i sporta, dr. Vedranu Mornaru najpreče je bilo da otrči na Kaptol i tamo izljubi skute kardinalu Josipu Bozaniću. Tek da se meka inkvizicija ne bi osjećala kao da su joj uskraćeni alati djelovanja.

Komentiraj

Filed under Društvo

MUČNE SJENE DRUŠTVA

Tinejdžerka uzima ogledalo u ruke. Jedno od onih koje služi za dotjerivanje prije dejta. Tjeskobno promatra svoj odraz a zatim pljune na ono što vidi. Pljuvačka se cijedi niz ogledalo i njeno lice. Bol izgubljenog samopoštovanja curi dugo, dugo… To je najmučnija scena predstave “MegaBajt” koju su, pod mentorstvom profesorice Stele Macakanje-Baćić, proizveli članovi dramske grupe osječke Graditeljsko-geodetske škole. Uradak je moguće vidjeti i na YouTubeu te se uvjeriti s koliko osviještenosti, energije i angažiranosti ovi mladi ljudi stvaraju umjetnost koja ih se tiče. I trebala bi se ticati svih nas.
Marija Bencak, Nikolina Crnković, Lidija Seder, Matea Kovačević, Irena Dundović, Emilija Pilekić, Tvrtko Birčić, Dominik Marelja i Armando Hühn, ne stvaraju neku fejkbukersku verziju “udri brigu na veselje” tinejdžerske blaziranosti ili kopije estradne otupjelosti. Naprotiv, u idejnom i izvedbenom smislu (izvrsna kombinacija neverbalnog teatra, teatra sjena i uzbudljivog video-arta) oni grade svoj udarnički krik na kojem bi im mogli pozavidjeti i mnogi naši pseudoangažirani umjetnički narcisi. Stela Macakanja-Baćić ozbiljno shvaća edukacijsku ulogu učeničkog stvaralaštva, pedagoški i ljudski ih ohrabruje da se ozbiljno zagledaju u mučne sjene ovdašnjeg društva – sjene koje se zlokobno i prerano šunjaju još od školskih klupa.
“MegaBajtov” graditeljski malj obrušava se na kliconoše nasilja – od onoga u obitelji do vršnjačkog bullyinga, nasilja nerijetko uzročno-posljedično povezanih. Potresna priča kreće u hladnom, ispražnjenom ambijentu. Usplahirena, nervozna žena i njezina kćer trepere kao progonjene zvjerke, iščekujući dolazak nečeg strašnog. I tada, u predimenzioniranoj sjeni prijetnje, ukazuje se On, mali kućni tiranin opremljen užetom za vješanje i bičevanje. Baraba ih dugo maltretira, fizički i verbalno, muka doseže hladnoću oštrice. Zatim tu istu tinejdžerku pratimo na novoj stazi pakla: porodični ambijent brutalnosti zamijenila je onim školskim. “Ružna si! Glupa si! Svi te mrze! Ubij se!” tipkaju i fejsbuče njezini vršnjaci, ubijajući u djevojci i posljednju trunku nade. Sve dok na ekranu ne zapišti linija života, krikne posljednji put, izravna se i umukne.
No, ovakvi potresni, zreli radovi protesta, upravo pale ekrane nade da se uminuće jednog društva ne mora dogoditi. Da umjesto pada na dno šizofrenog nasilja, itekako možemo stremiti visinama normalnog življenja. Tu nam lekciju gradi i armira projekt “MegaBajt.”

Komentiraj

Filed under Društvo

PROTIV

Ne mogu i neću to uvijati u rukavice. Samo jedan opis postoji za ono što nas čeka u nedjelju na referendumu: birat ćemo između DOBRA i ZLA. Pa, onda pamet u glavu, jer uvijek se kod najjednostavnijih izbora rode najkatastrofalnije greške. Dok još odjekuje tupo kotrljanje prve pogubljene glave, jedva trepneš zaslijepljenim okom, eto već pet-šest milijuna novih odsječenih glava.
Posebno mi na jetra idu one zaluđene ovčice, oni čuveni ravnodušni slijegači ramenima na kojima počivaju svi totalitarizmi. Mali bezmudi statisti koji potežu lakonske krilatice kao “imamo mi prečih briga” ili “dok raja nema kruha, zašto da se bavimo sporednim stvarima”… Ljudska prava, posebno manjinska prava, ne mogu biti sporedni problemi. Nikad! Ona se rješavaju paralelno sa kaosom bijede. Ili možda ti dušebrižnici misle da je dovoljno nekom homoseksualnom paru zaljubljenika dati dobre plaće a zauzvrat im onda smije svaka fukara pljunuti u lica ili ih izmasakrirati bejzbol palicama te ih za nagradu hospitalizirati u otmjenu zdravstvenu njegu.
Svima koji u nedjelju na referendumu u ime neke navodne nedodirljive katoličke hetero obitelji budu zaokružili ZA, moraju znati da je to samo početak. Da otvaraju prečicu za povratak fašizma. Svi koji ne budu ni izašli, bit će suodgovorni za eskalaciju diskriminacije. U ovoj zemlji nikada više ne bi se smjelo čuti da je netko iz ovih ili onih razloga manje vrijedan. A da takav stav mržnje uđe napismeno u Ustav, to je najodurnija institucionalna prečica za povampirenje fašističkog terora.
U nedjelju ćemo, moja jedina ljubav i ja, nevoljko otići na prokleti referendum (još uvijek je neshvatljivo da u jebenom 21. stoljeću moramo traćiti svoje živote da bismo obuzdali postrojavanja totalitarnog ološa) i zaokružiti PROTIV. Protiv jer hoćemo živjeti u zemlji ljubavi. Protiv jer ne želimo živjeti u zemlji mržnje i terora. Protiv jer nećemo društvo u kojem se fašizam nikada nije posve iskorijenio. Protiv smo jer se ne želimo stidjeti zbog nemoći nad takvim stanjem. Protiv smo, jer ako ih u nedjelju ne obuzdamo, oni će samo grabiti dalje u svojim nepresušnim idejama. Koliko sutra u Ustavu će kao nepoćudne žigosati parove bez djece; plavokose ili crvenokose; one pravoslavne vjeroispovjesti ili eskimske ateiste, hiperaktivnu djecu ili nogometne navijače koji ne dižu desnicu visoko u zrak… Spiskovi su podugački. Jer, nacistima mašte nikada ne fali. Njihova je destrukcija uvijek puna ideja.
Ukoliko 1. decembra bude više onih koji izabiru ZA (a svaki ZA je sramotan do bola), ova će zemlja dobiti svoj novi fašistički rođendan. Posljednji službeni je bio 10. travnja 1941. kad je konclogorska Pavelićeva NDH rođena u sramoti i krvoproliću. Takvih neslužbenih datuma bilo je sijaset.
Pet dana nas još dijeli da saznamo istinu. Šume su uvijek spremne da nas prime natrag. U ime slobode.

4 komentara

Filed under Društvo