Tag Archives: totalitarizam

LINČEVSKIM KORAKOM NAPRIJED!

Nije istina da Hrvatska nazaduje. Progres je egzaktno vidljiv i mjerljiv. U ovih 25 godina napredovali smo turbosoničnom brzinom: alati za linčovanje Mire Furlan bili su primitivna skalamerija u odnosu na sofisticirane alate i nosače s kojih horda danas linčuje Ninu Violić. I masa sudionika ili ravnodušnih voajera se, u međuvremenu drastično povećala, i broji se u stotinama hiljada znojavih klikova. Sunce mu žarko, zar to nije evolucija? Inače je sve isto, dakako.

„Da sam makar jednu poruku utjehe čula na svojoj telefonskoj sekretarici, bilo bi mi lakše“, govorila je kasnije Mira Furlan, gorko se sjećajući početka progona. Jedna od najblistavijih glumačkih heroina Jugoslavije obrela se 1991. među vješticama kojima je nova naci(onali)stička histerija kanila ložiti lomače. Iako su bubnjevi warlordova jasno davali do znanja da su granice iskopane, a krv ima da u buduće pada lako kao kiša, Mira Furlan je ostala uspravna i dosljedna. Žestoko braneći svoju utopiju kao jedinu moguću: ljubav i monaški posvećena profesija jedino su za što se isplati izgoriti. Nije slučajno da je, njegujući tu iluziju u vremenima brutalne povampirene zbilje, tada zaigrala u grandioznim „Pozorišnim iluzijama“ Pierrea Corneillea u režiji Slobodana Unkovskog, na pozornici Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu. Ljubav prema beogradskom redatelju Goranu Gajiću još više je „zakomplicirala“ stvar. Čopori nacija tražili su ultimativno određenje i svrstavanje u čopore. Krv nije voda, trice i kučine kao ljubav i umjetnost dobijali su žigove izdaje. Mira i Goran odbijali su bilo kakve kompromise i svrstavanja u strojeve, sve ono što bi unizilo njihovu ljubav. Cijena je bila paklena. Mira je nošena iluzijom još neko vrijeme hrabro putovala vlakovima (preko Mađarske) između Zagreba i Beograda, a onda je pogrom počeo. Bestidna hajka krenula je u Hrvatskoj. Osim naprasnog otkaza u zagrebačkom HNK-u i oduzimanja stana, na Mirinoj telefonskoj sekretarici ili živim telefonskim pozivima u gluho doba noći, redale su se kukavičke poruke mržnje, prijetnje smrću i pljuvačke iz grla poludjele pročišćene nacije. Liberalni intelektualci i zadnja fukara, svi su imali potrebu sudjelovati u fašistoidnoj redaljci nad jednom ženom koja se usudila nositi samo dva oružja – svoje uloge i svoje emocije. Mira Furlan ostala je sama. Uzalud je čekala makar jedan šapat ohrabrenja i empatije.

Ona i Goran uputili su se u izgnanstvo u Ameriku. Ondje se resetirali, prošli jebenu životnu stazu od nule, perući klozete i noseći namještaj za šaku dolara.

Tek kad Hrvatska više Miru Furlan nije mogla prepoznati a njeno lijepo lice zastrla maska Aliena u tv-seriji Babylon 5, ovdašnja nečista savjest je odahnula i potražila Miru u stupcima razbibrige po žutoidnim revijama na stolićima frizeraja.

Njenih raskošnih glumačkih riznica Hrvatska se odrekla kao neželjenog roda. Prvi poziv uslijedio je tek 2002. iz nezavisne kazališne skupine -Teatra Ulysses na Brijunima. U režiji Lenke Udovički zaigrala je Medeju, strankinju koju ksenofobična sredina i bezmudi muž otjeraju u ludilo i čedomorstvo.

Četrnaest godina je prošlo da bi se Mira Furlan napokon pojavila i na ovdašnjim kazališnim daskama jedne institucije. U riječkom HNK Ivana pl. Zajca, u Frljićevoj garaži otpora, 15. marta će pod reflektore izaći Mira kao Kasandra, proročica teškog martirija da prije svih vidi pokolj koji se u budućnosti rađa. Riječ je o dramatizaciji romana “Kasandra” njemačke spisateljice Christe Wolf, u režiji Nade Kokotović, umjetnice svjetskog kalibra a još jedne izgnanice koju je pseudoarijevska hrvatska čaršija odavno otjerala iz zemlje i memorije.

I baš ovih dana, dok bi Miri trebale krenuti prve probe u Rijeci, Hrvatska je uplovila u svoje novo mračno retro razdoblje. Križarski ratovi se obnavljaju, bagra marljivo vježba teror na ulicama. Ustašoidi su zasjeli u zvanične upravljačke institucije ove pseudoparlamentarne države. Crnokošuljaški epigoni zadužuju ministarstva, a registri izdajnika Domovine pune se i ruše servere. U takvoj atmosferi još jedna veličanstvena glumica imala je iskrenu potrebu iskazati svoj bijes, očaj i zebnju pred onim što se na horizontu valja. Nina Violić doslovce je pustila vrisak protesta na svom facebook profilu a onda su se virtualni koljači bacili na drznicu poput stampeda, prijeteći joj smrću, silovanjem, progonom i pogromom, udarajući joj i na dijete. Strašna erupcija verbalnog nasilja podmazala je i opet pokrenula zahrđali točak na kojem je prikovana Ninina fragilna duša. Vučici Evi iz Krležinog i Buljanovog „Vučjaka“ ne nedostaje hrabrosti („Moje uloge su moja borba“, jednostavno i gordo kaže Nina), ali zaista je ostala ranjena bezumljem anonimne fukare, one vječne uslužne hipnotisane gomile na kojoj počiva svaki totalitarizam. Apsurd ide dalje. Dok bezimeni fašisti javno cipelare jednu ženu i umjetnicu, vodstvo Ninine cehovske udruge, Hrvatskog društva dramskih umjetnika, ne da nije zvanično ustalo u obranu kamenovane kolegice, nego još članstvu šalje kompromiserski, beskičmeni i sramotni proglas. U toj okružnici dijeli packe jogunastim prosvjednicima koji su se usudili ili će se usuditi upozoriti na rebrendiranje nacikulta, tumačeći to kao „politiziranje“ i „napade na demokratski izabranu Vladu“?! Dobrodošli u 1941., kako bi časni Slavko Goldstein rekao: godinu koja se vraća.

Komentiraj

Filed under Društvo, Uncategorized

ESTRADNI FAŠIZAM

Na zagrebačkom centralnom trgu u nedjelju 7. travnja svoja primitivna uvjerenja demonstrirala je fašistička hunta. Zasad samo estradna. Nešto kao veliki promo skup fanova za novi Thompsonov naci-CD. Estradna primjesa nimalo ne ublažava pravi karakter ovog trogloditskog sleta mržnje. Niti smanjuje grčeve zebnje u našim stomacima. Bez obzira da li se na Jelačićevom trgu okupilo 25, 40 ili 60 tisuća mržnjom zadojenih ili je među njima i bilo naprosto debilnih povodljivih ovaca, to nije niti može biti “mirno i dostojanstveno izražavanje stava”. U anticivilizacijskom, šovinističkom i ksenofobnom cipelarenju pisma, kulture i identiteta manjinskog srpskog naroda, nema ni mikrona demokracije. Ali fašizma i huntaških zveckanja oružjem ima na tone. “Ako zatreba, možemo i silom spriječiti ćirilicu!” neuvijeno se derala banda, u nedjelju u podne. Kad rulja ruši Ustav to je uvijek nasilje, huntaško ili fašističko, najčešće odjeveno u zajedničku totalitarnu uniformu. Suluda zamjena teza, prema kojoj se za počinjeno Zlo u Vukovaru optužuje ćirilica, jednaka je onom ludilu kada se za zločine pojedinaca diskriminiraju i optužuju čitavi narodi. Riječ je o jasnim genocidnim porukama, zasad samo estradnim, amaterskim i na razini folklornih frustracija, ali ništa manje zloćudnim. Milijardu puta sam podsjetio, pa ću opet: Hitler je počeo s grupicom pijanih kretena, u pivnici između rundi kobasica i krigli.
Zato je sramotan i nimalo minoran broj onih koji su u nedjelju marširali prema zagrebačkom derneku. Nalokani u vlakovima i autobusima, uz tambure i zastave, slijevali se iz svih krajeva ove bijedne opljačkane zemlje. Ni jednom od tih troglodita nije na pamet palo da bi silne pare proćerdane na benzine, dnevnice i sve te organizirane parakompozicije “mira”, bilo korisnije podijeliti sirotinji. Da se njih 20, 40 ili 60 hiljada histerika dosjetilo i uputilo do poplavljenog sisačkog kraja, mogli su i popit svu vodu, a kamoli pomoći kod gradnje imporviziranih nasipa.
U glavnom Dnevniku HTV-a, u nedjelju je pušten sramotni izvještaj o “okupljanju bez incidenata”, bezbojno osušen od edukativnih upozorenja što se doista dešava. Tek pri kraju Dnevnika, u bloku razonode, sporta i prognoze, rutinski je zguran prilog o obilježavanju Jom Hašoa – Dana sjećanja na holokaust. Gotovo šest milijuna žrtava izgorjelo je upravo zbog sličnih idiota koji su jednoga jutra povjerovali da su arijevci.
Zato me je strah tih 20, 40 ili 60 tisuća mrzitelja bližnjih a drukčijih. I još više me strah onih koji nisu u nedjelju izašli na zagrebački naci-vašar, ali iza svojih prozora kolaboriraju s njima, neodređeno sliježući ramenima, misleći da tako kupuju bijednu budućnost. Znate ih, to su oni što kažu: “Ma nisam ja protiv ćirilice, ali ne moraju je baš vješati na tablama…” To su isti oni pseudoliberali što kao nemaju ništa protiv homoseksualaca ali… “Ne moraju se baš javno pokazivati, što im to treba…?” Dakle, neka ćirilice – u stripovima, ispod kreveta, kako je i red. Ili, neka gayeva, ali u ormaru. Zasad. Sve dok opet ne dođe staro dobro vrijeme od logora. Stadiona barem imamo, i poludovršenih dvorana, i propalih outleta.

Komentiraj

Filed under Društvo