Tag Archives: tranzicija

ŽENE OD KAMENA

“Toga dana, s tvorničkim vratima, zatvorila su nam se i sva druga vrata. Gladovale smo, spavale u parku, marširale zagrebačkim ulicama, dotaknule smo dno”, rekla je 27. rujna Đurđica Grozaj. Podsjetivši da je na isti datum 2010. tranzicijska pljačka likvidirala tekstilnu tvornicu Kamensko a njezine udarnice potjerala na ulicu. Beskrupuloznim tajkunsko-političkim koktelom oderana je i posljednja krpa s nekad uznosite kuće europske mode. Njezine hale pretvorene su u poligon za raskusurivanje raznoraznih kamatara i torbarenja mračnih “ja tebi-ti meni” dugova na kojima ova zemlja i počiva. Prije tri godine, prezrene proleterke ostale su bez egzistencije i što je još gore – oduzeto im je i golo pravo na rad. Izbijeno im je tlo pod nogama, uskraćena svijest o tome da su korisne, da proizvode dobra, da nisu škart zreo za đubrište života. Ali, nisu džabe godinama i desetljećima proizvodile ispod natpisa firme koja u svom imenu sadrži kamen. Kad su ih bacili na dno, žene od kamena nisu na tom dnu htjele ostati. Ponosno su uzdigle glave, nastavile se boriti za dostojanstvo svojih desetljećima brušenih zanata.
“Počele smo mijenjati sebe i sve oko sebe. Odlučile smo biti hrabre i pronaći svoj put”, gordo objašnjava Đurđica Grozaj, predsjednica Udruge Kamensko, koju su ove odlučne žene osnovale u srpnju 2011., ne dozvoljavajući da njihova sjećanja, žuljevi i umijeća, postanu zahrđale olupine. Od Grada Zagreba prošle godine su dobile na korištenje poslovni prostor na Knežiji, a izdržavaju se vlastitim radom – od vođenja radionica s tečajevima krojenja i šivanja, do usluga popravaka, prekrajanja i šivanja odjeće. U petak, 27. rujna, ove dive poštenja i herojstva u zagrebačkom Kulturno informativnom centru priredile su prvu vlastitu modnu reviju – pokazujući modele iskrojene od niti svoje nepokolebljivosti.
Udruga Kamensko danas ima 139 članova, od kojih su uspjeli stalno zaposliti 5 egzistencijalno najugroženijih radnica. Ostale su volonterke. Nabijene entuzijazmom i srećom da im energija i znanje ne vise o trulom koncu, nego da same proizvode vlastiti smisao. “Neprestano tražim posao, ali nitko me zbog godina neće i zato mi ne pada teško da ovdje u prijateljskom okruženju volontiram. Drži me nada da ću ipak jednom imati neka primanja”, rekla je Suada Brodarić u priči objavljenoj u tjedniku Novosti. Suada, nakon 28 godina provedenih u tvornici Kamensko, danas volontira za šivaćim strojem. “Jednako me i danas boli spomen Kamenskog, onaj šator i sjećanje na to kako su me liječnici tri puta oživljavali. Ali to mi i pomaže, ne dopušta mi da odustanem i stalno me vuče, tjera naprijed”, emotivno se novinarima Novosti povjerila Đurđica Grozaj.
Ove nesalomljive proleterke ne mogu sakriti bijes kad se sjete đubradi koja ih je opljačkala. Ostali su im dužni pet plaća, doprinose i polovicu otpremnine, a za žene koje su imale preko 30 godina radnog staža ona iznosi dvadesetak tisuća kuna. Za neku barabu jedva dostatan ceh janjećeg krkanluka za poslovne partnere,
“Zadovoljština će biti da svi oni koji su nas opljačkali budu procesuirani”, kaže jedna radnica a druga se tvrdo nadovazuje: “Ako pravosuđe zakaže, uzet ćemo pravdu u vlastite ruke!” Ne bi trebalo potcijeniti taj gnjev kad bukne iz njihove muke.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo, Gospodarstvo

ŠIBENIK PRŽI DALJE!

Udarničke vijesti stižu iz Šibenika. Kako čujem, grad ispleten oko remek-katedrale Svetog Jakova, ne namjerava još dugo gasiti svoja pojačala. I raduje me to. Svojim gerilskim konceptom dobrog zvuka i ekološki održive svijesti, Festival Terraneo postao je nezaobilazna globalna činjenica. Među bivšim kasarnskim sjenama ove godine pržili su Prodigy, My Bloody Valentine, Calexico, Dubfire, Gang of Four… Za kaljenje urbanog nerva prebogata trpeza. Kako su nekad praksisovci hodočastili na Korčulu, tako i njihovi potomci imaju zbog čega naćuliti uši na šibenskim zidinama. Još se buka nije ni stišala a nova subverzivna poslastica se odmotava. Od 4. do 7. rujna u Šibeniku će se održati prvi Festival alternative i ljevice (FALIŠ). Na najavljenoj fešti nema da fali kritičke misli. Bogme, u gradu će tih dana zabrijat Tariq Ali, Srećko Horvat (urednik festivalskog konferencijskog programa), Andrej Nikolaidis, Marko Pogačar, Aleksandar Stanković, Katarina Luketić, Boris Buden, Mima Simić, Sandra Vitaljić, Kruno Lokotar (urednik umjetničkog programa), Igor Štiks, Emir Imamović … Megastar najavljenog festivala svakako je Tariq Ali, britanski ljevičar i aktivist (kojem su Stonesi posvetili song “Street Fighting Man”), autor niza knjiga, od kojih je u Hrvatskoj najpoznatija “Sukob fundamentalizama”.
Osim korisne demetropolizacije polja otpora, posebno treba istaknuti cilj organizatora da festivalska misao vodilja bude u memoriranju tranzicijske destrukcije šibeničke (i općehrvatske) proizvodnje. Svake od narednih godina, i kroz vizualni identitet FALIŠ-a (art direktor festivala je Ante Filipović Grčić), podsjećat će se na jednu od nestalih tvornica u Šibeniku i problematizirati deindustrijalizacija grada i regije, te ukazati na njene pogubne posljedice po lokalnu ekonomiju i standard građana. Prve godine na plakatima i drugim tiskanim materijalima dominirat će panoramska fotografija TEF-a, njegovih dimnjaka po kojima je Šibenik bio prepoznatljiv koliko i po svojim povijesnim spomenicima ili ljepoti obale.
Bosanski pisac Emir Imamović Pirke (koji se priženio u Šibeniku, poklonivši srce glumici Oriani Kunčić) sjajno dijagnosticira namjere najavljenog okupljanja: “Nije Šibenik u prošlom stoljeću bio ni veći ni stariji, ali jest bogatiji: bio je, naime, drugi grad po prihodima u Hrvatskoj! TEF, TLM, Poliplast, Revija, Šibenka… najpoznatija, u međuvremenu propala šibenska poduzeća, činili su temelje ekonomije grada koji o turizmu nije mislio sve najgore, jer nije mislio uopće. Imala je radnička klasa pametnijeg posla i zanimljivijih hobija od mijenjanja lancuna i učenja djece kako da budu gordi konobari. Stariji pamte, a mlađi s užasom uče o tomu gadnom vremenu u kojem su, eto, raznorazne tvornice zagađivale okoliš, dok su njihovi (samo)upravitelji tjerali pošten svijet da ujutro, zorom, ne ide u kladionicu već na posao, pa tamo nešto proizvodi…”

Komentiraj

Filed under Društvo

NADA U KOROVU

Oko sudbine Nade Dimić sedamdeset godina se plete gorka simbolika. Surova je karma ako vam roditelji, punih srca, daju ime Nada a skončate u devetnaestoj, pod kundacima ustaških logornika.

Žena čije lice s fotografija zrači mekoćom Ingrid Bergmann, rođena je 6. rujna 1923. u Divoselu kraj Gospića, kao sedmo dijete u porodici tvorničkog radnika. U tinejdžerski osjetljivoj dobi priključila se komunističkom pokretu, bila je među prvim borcima Prvog sisačkog partizanskog odreda, sudjelovala u diverzijama na na pruzi Zagreb – Sisak… 3. prosinca 1941. hapsi ju ustaška policija i odvodi u zloglasni zatvor na Savskoj cesti u Zagrebu. Danas se na tom mjestu uzdiže hotel Westin, celebovi se ko navijeni cere u tamošnjem holu. Negdje na razini Westinovih garaža, podzemljem su tupo odjekivali udarci kijača po kostima Dimićeve. Marljivi batinaši ni slova nisu izvukli iz žilave krhke djevojke. Početkom veljače 1942. liferanti živog mesa transportiraju Nadu u logor Stara Gradiška o kojem i danas mnogi skladaju tako lijepe budnice. Nakon nastavka mrcvarenja, strijeljana je 17. ožujka. Narodnim herojem proglašena je 1951.

Osim kostura jedne propale tvornice, ništa danas u Hrvatskoj ne nosi Nadino ponosno ime. Zato je dragocjena manifestacija “Nada Dimić u kulturi sjećanja” posvećena memoriranju tužne 70. obljetnice smrti ove junačke žene. Uz potpisivanje peticije za trajno obilježavanje uspomene na Nadu Dimić (u Zagrebu na Trgu žrtava fašizma, 17. ožujka) i okrugli stol u Spomen području Jasenovac (18. ožujka), producirat će se posebno izdanje “Ženskog vodiča kroz Zagreb”. Kao derivat šireg projekta (autora Barbare Blasin i Igora Markovića) o biografijama jakih žena koje su stvarale Zagreb, rađenog u izdanju Meandra i udruge B.a.B.e.

Baš sam jučer u Zagrebu prošao pored ostataka nekadašnje Tvornice tekstila Nada Dimić. Na pločniku, uz komade fasade prvorazredne industrijske arhitekture (zgrada je izgrađena 1911., u njoj je prvo bila Tvornica Penkala olovaka), ulogorio se starac u otrcanom kaputu. Ispija pivo, jede iz konzerve. Iznad njegove glave puca pogled u džunglom obraslo dvorište. U prešama tranzicije pokopana proizvođačica pamučnog rublja, lutala je iz ruke u ruku nabrijanih novih kapitalista Hrvatske. Tako je zemljište tvornice, nominalnog spomenika kulture, prije nekoliko godina dopalo i Kerumu u leno, pa je on počeo bušiti okolne ulice za garaže jednog od svojih kompleksa. Urušio se dobar dio Nade Dimić od tih kerumiziranih zahvata, zatim je još i požar 2010. dokusurio stanje. Kerum se imanja otarasio. Trenutni je vlasnik osvjedočeni neimar i vizionar Jure Radić i njegov Institut IGH. Kakve su vizije nemam pojma, ali Nadino dvorište i dalje služi kao skvot beskućnika. Kladim se da je među njima dosta žrtava spomenutih tranzicijskih pokopa.

Uz Nadine strojeve, kaže urbana legenda, radilo je 1700 radnika, od čega 95 posto žena. Mora da je bilo divno u halama s toliko ženske energije. Stanovnici okolnih ulica tvrde da se ponekad, u tihim noćima, može čuti zvon toga smijeha.

2 komentara

Filed under Društvo, Politika, Sociologija