Tag Archives: Tuđman

OČI ALEKSANDRE ZEC

Pobijesnim kad čujem bijedne laži “da je ljudima dosta ratnih tema” i da bismo jednom više “trebali zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti!” Zvuči prelijepo, kao da smo se preko noći probudili u sređenoj Švicarskoj prelivenoj čokoladom, sirom i zlatom. A nismo i vjerojatno nećemo nikada osvanuti u sličnoj alpskoj zori. Još jedino stanovništvu u jaslicama možemo poturati bozu o tome da je ova država ikada građena po načelu pravednosti. Možda na nekom papiru, koji je, čim je pečatiran, bačen u smeće. Tezu o zaboravu gadnih tema uporno potpaljuju oni koji su nepovratno omastili ruke – što pljačkom, što krvlju (ne zaboravimo da je krv masna), a ormari su im prepuni kostura. Nema tog tepiha, taman da ga ispletu do kvadrature cijele Hrvatske, pod koji bi se uspješno pomeli rani brutalni radovi ove zemlje zalazećeg sunca. Devedesetih je šačica desperadosa van zakona ustrojila ovu ilegalnu državu sumnjivih pasoša. Namjerava li se ona ikada legalizirati, mora pretresti svaki jebeni pedalj zločina učinjen u prošlosti u ime budućnosti.

Što još treba procuriti u ovdašnju javnost da bi i najlakovjernijima bilo jasno: samo je smrt spasila Generalita Tuđmana i kanadskog pizzamana Šuška od zaslužene  Haške ćelije. Kolika se niže rangirana HDZ-ovska bratija iz Brijunskih plenuma pod granama Tuđmanovih mandarina, danas nezasluženo paca u raskošnoj dobiti, jer je djelovala u poslušnom lancu zločina i grijeha “radi nacionalnih interesa”. Zločini uredno opravdani paradržavnim sredstvima, unaprijed okajani pomazanjem u ime višnjeg vizionarskog naloga (kojega mi obični smrtnici nismo niti svjesni) valjda su najogavnija kategorija na skali ljudskog zla. Sve se to pred kamerama i pod nosom novinarskih laptopa odmotava na suđenju bivšem savjetniku MUP-a Tomislavu Merčepu. Poznatijem kao šefu rezervnih delija na redovnom platnom spisku, kojima ništa ljudsko nije bilo strano, tako da su se 1991. bogme naradili da to ljudsko temeljito odstrane. Naročito ako im je bližnji u šakama imao i kapljicu nehrvatske krvi plus višak imovine. Zloglasni logor u Paviljonu 22 na zagrebačkom Velesajmu, Pakračka poljana, jame po Sljemenu, bili su poligoni za iživljavanje primitivnih eskadrona smrti.

Rmpalije s miligramom mozga bili su automatizirani kileri. Njihove konce povlačili su daleko inteligentniji gospodari s mračnim planovima u malom prstu. Kao što je bilo u slučaju hladnokrvne egzekucije zagrebačke obitelji Zec, Mihajla i Marije te njihove dvanaestogodišnje kćeri Aleksandre. Jedan od ondašnjih mogula političke scene, Joža Manolić, svjedočeći na procesu Merčepu, izjavio je da je predsjednik Tuđman gorke suze prolio kad je čuo za tragediju porodice Zec i toliko ga je to kosnulo da je odmah odlučio sve zakopati u amneziju! Manolić svjedoči, dakle, da je usprkos saznanjima o krvavom pokolju na Sljemenu, kao i o ostalim zločinima Merčepovih legionara, državni vrh na čelu s Tuđmanom donio odluku da se zločini ne procesuiraju jer bi to “politički štetilo Hrvatskoj, a pomoglo drugoj strani.” Presedani Tuđmanove bande u jagmi za teritorij, posijali su toliko repova da i danas vijugaju kao zmije otrovnice. Oči male Aleksandre nad ovom će velesajamskom jamom svijetliti još dugo, dugo. Učinimo sve da se napokon spokojno zaklope.

Komentiraj

Filed under Politika

NACI-BUBAMARE

Nema tog svemira koji bi pratio turbo brzine idiotluka. U našem cyberspaceu, glupost i mržnja odavno već voze na atomski pogon. Još se, dakle, Josipovićev apaurinski oblog (“Ovogodišnji splitski gay pride je test naše demokratičnosti koji možemo i moramo proći”) nije pravo ni osušio, a splitske gradske vlasti pokazale su mu dugi nos. Licemjerno popuštajući zahtjevima netrpeljivog krda. Iza suhe administrativne odluke kojom “Grad Split mijenja Zaključak o davanju na privremeno korištenje javnih gradskih površina Lezbijskoj grupi Kontra na način da će 9. lipnja 2012. godine dati na privremeno korištenje javne gradske površine Strossmayerov park, Ulicu kralja Tomislava, Marmontovu ulicu i Trg Republike (Prokurative) u vremenu od 14 do 19 sati radi postavljanja bine i organiziranja povorke Split Pride 2012.”, praktički su povučeni koridori izvan kojih homo svijet ne smije ponosno zakoračiti. Inače, moglo bi se dogoditi da mu ponosna glava pukne brže od lubenice. Koliko god se pilatovski peru da “ne zabranjuju uredno prijavljene javne skupove niti se miješaju u poslove sigurnosti građana”, ali da su poštovali inicijativu udruga građana koje su zatražile promjenu trase kretanja gay povorke jer da, “kako se pokazalo i lani, završetak povorke na Obali Hrvatskog narodnog preporoda (Rivi) nije najbolje sigurnosno rješenje…”, splitske vlasti imaju raskliman alibi. Zvali to kako im drago, ali na djelu je loše zamaskirana faktična ZABRANA Split Pridea. Točnije doziranje njegova prava na kapaljku. Ako nečija ljudska prava strogo kontrolirate i propuštate ih kroz “sanitarne inspekcije”, tada gazite ljudska prava. Svojedobno se i židovskom narodu, obilježenom žutim trakama na rukavima, skretala trasa – s pločnika na cestu. Pa tako s ceste na pruge, željezničke, prema logorima… Sve iz puste arijevske brige za njihovu sigurnost.

“Ovo je neozbiljno! Radi se o manipulaciji zakonskim ingerencijama Grada Splita, nije njihovo da mijenjaju rutu – mogu samo odobriti naš prijedlog ili odbiti ga. Mi ostajemo pri svome i idemo na Rivu!’ najavila je Mirjana Kučer, koordinatorica udruge Domine.

A pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić upozorava da je ova odluka grada Splita izričito protivna Zakonu o ravnopravnosti spolova i znači izravnu diskriminaciju na temelju spolne orijentacije. Bijedna diskriminacija prešla je i granice. Ministar za ljudska prava pri britanskom Ministarstvu vanjskih poslova, Jeremy Browne, izrazio je iskrenu zabrinutost najnovijim razvojem događaja oko Split Pridea: “Zabrinuti smo zbog činjenice da su lokalne splitske vlasti promijenile rutu povorke, kao i zbog diskriminacije i ponovne moguće eskalacije nasilja prema sudionicima i organizatorima”, navodi se u priopćenju, što je, nakon Tuđmanove ere, prvi put da britanski Foreign Office reagira na negativna događanja u Hrvatskoj. Eto nas u prokletim devedesetima, a da se nikud nismo pravo ni maknuli.
Naravno da su histerični homofobni “intelektualci” iz kafića Bubamara na splitskom Žnjanu, suflirali vlastima: sve, sve, samo Riva ne, za te pedere, lezbače i ostalo protuprirodno smeće. Tradicijski je riva iznimno važna u mediteranskom sustavu vrijednosti. To je izlog, ponos i nada Grada. Dolazeći s mora prvo ugledate mišćansku rivu kucavicu i lica njenih stanovnika. Na toj lokaciji naci-batinaši žele praviti reda, demolirati nadu jedne sigurne luke. E, pa ne može tako, red je da urliknemo svi zajedno, jer već sutra može biti dockan.

Komentiraj

Filed under Društvo

HRVATSKA U PLAMENU

Dovoljno je prolistati editorijale žutog stiska, ili brojati kvazi-celebove gladne kruha dok posljednju paru izvrću da ih kirurzi zategnu u mutante. Ovo društvo panično prezire zrelost a od starosti bježi kao od kuge. Golobradi početnici preko noći se lansiraju u nebesa a još brže ih se obara u blato i prepušta trulom zaboravu. Odavno su ovdje istrebljene navike da se talent odgaja, zaslužuje u znoju i da traje na duge staze. Teror brzopotrošne mladosti najčešće je pravilo ponašanja. U poželjnu generacijsku nadgradnju, u bogatstvo životnog iskustva, jedva da još itko vjeruje. Oni preostali naivci koji vjeruju da ljudi nisu baterije, ispadaju retrogradne budale. Posebna varijanta prokletstva starosti na naš način, jesu umirovljenički dani. Dani koji ne teku spokojem dostojanstva nego se mrcvare u grču bijede. I, ako pogledate po trotoarima, mislim, ako ne žmirite, vidjet ćete mnoge bivše uvažene sveučilišne glave duboko nagnute nad kontejnerima. Kopaju u potrazi za lošim sutra. Baviti se, dakle, populacijom koja je ušla u drugo poluvrijeme, pregazila opaku granicu od pola stoljeća i obrela se na ničijoj zemlji, to u Hrvatskoj ne samo da je eksces, nego i politički bunt žestokih razmjera. Nakon nedavnog porinuća MirkovićevihNoćnih brodova” (balade o pravu na vječnu strast i pogonsko gorivo ljubavi) eno na horizontu jašu novi usamljeni jahači. Odlučni da brane život do posljednjeg daha. Ne čudi me da se gerilska fronta u slavu zrelosti trenira baš u halama Montažstroja. Jedinstvenim projektom “Generacija 55+“, nezavisno zagrebačko kazalište Montažstroj nastavlja specifičan pristup umjetnosti da ona mora biti u službi zajednice u kojoj nastaje. Nakon brige za napuštene ljude i pse (predstava “Timbuktu”) te vatrenog govora o nezaposlenim ženama (“Srce moje kuca za nju”) Montažstrojev najnoviji projekt posvećen je ljudima koji su najčešće ugroženi ekonomskim previranjima suvremenog društva, kojima je ova zajednica namijenila muk, odustajanje i zaborav. E, pa ne mora tako biti, poručuje Borut Šeparović sa svojim udarnicima: “Koja je najvažnija minuta vašeg života? Koju minutu biste htjeli vratiti? Koja minuta vas je najviše boljela? Kako želite da izgleda posljednja minuta? Vjerujete li u sretan završetak? Na pitanja o minutama, prolaznosti i nepovratnosti momenta odgovorit će oni koji su do sada doživjeli 30 milijuna minuta ili više. Generacija 55+. U kazalištu vaše i naše mladosti godine nisu važne. Montažstroj daje glas svim starijima od 55 godina.” Projekt započinje okupljanjem generacije 55+ u Zagrebačkom kazalištu mladih od 7. do 13. svibnja i nastavlja se dvomjesečnim druženjem i radionicama rekreativnog, terapeutskog i kreativnog tipa. Radionice će se odvijati u raznim kulturnim centrima Zagreba (Maksimir, Prečko, Travno, Trešnjevka, Ribnjak) u jutarnjim i večernjim grupama. Cilj je projekta zajedno s osobama starijima od 55 godina stvoriti kazališnu predstavu i dokumentarni film u kojima će glavni protagonisti biti upravo osobe starije od 55 godina kako bi ispričale hrvatskoj javnosti najvažniju minutu svoga života.

Od osnutka u predzoru raspada Jugoslavije (22. prosinca 1989. godine, na tadašnji Dan Armije, oglasili su se Borutovi dječaci, manifestno proglašavajući “Teatralizaciju nogometne kulture” i citirajući gurua Kazimira Maljeviča) Montažstrojari svrstali su se u najosvještenije i najavangardnije fightere koje ova zemlja ima. Recimo, u jesen 1991. naveliko su treštale patetične domoljubne budnice, kičeraji estradnih zakletvi tipa “Moja domovina”, ili operetni igrokazi iz radionica generalita Tuđmana… Naprotiv, Montažstroj pali visoke peći užarenog angažmana. Proizvode majstorski glazbeni video spot “Croatia in Flame”. Ta je njihova Hrvatska u plamenu bila istodobno trasirana naslijeđem i najrecentnijim vriskom globalne scene. Bio je to prvi hrvatski glazbeni spot emitiran na MTV-u! Milijunima godina daleko od feudalizma u kojem se iskalio.

Komentiraj

Filed under Društvo