Tag Archives: turizam

PUTNICI BEZ BARIJERA

Ljetos u Dublinu, supruga i ja, bauljali smo jutarnjim gradom. Pivo se već točilo u udarničkim pubovima, a čistači su ispirali tragove noći. Na Dame Street ukazao se čudesan prizor hrabrosti, nesalomljivosti duha i najčišće emocije. Ispred nas hodalo je dvoje postarijih turista, sigurno preko sedamdeset su ostavili na životnom skladištu. Po naglasku reklo bi se Amerikanci. Opremljeni golemim ruksacima, kamerama, bočicama vode, s bedekerima u džepovima. Ona je raširila mapu grada i nešto mu objašnjavala. On je nosio bijeli štap. Kod semafora u blizini Dublin Castlea naumili su prijeći ulicu i čvrsto se uhvatili za ruke. Osim promjene kolora, dublinski semafori oglašavaju se i zvučnim signalom. Amerikanka, možda je bila i slabijeg sluha, tek, zadubivši se u kartu, loše je pomislila da je signal namijenjen njima i već automatski zakoračila na cestu, kad li ju je muž povukao, savršeno procjenjujući da je zvuk bio znak za start automobila.

Ona je bila njegovo oko. On je bio njeno uho. Ona mu je opisivala slike grada na rijeci Liffey, on je njoj pričao o najtajnijim zvucima i mirisima istih ulica koje je doticao jagodicama prstiju. Bilo je to malo veliko junaštvo želje za prelascima barijera, čežnja za novim granicama. Naposljetku, bila je to ljubav bez premca. Jer ona nije njega ostavljala, niti on nju, zajedno su bili jači od nepoznatog Svijeta. Lako si ih mogao zamisliti i kako se penju na Mount Everest: ona pazi da ih ne spali ledeno sunce varljivo i maže mu nos najvišim zaštitnim faktorom, podrobno opisujući ljepote glečera, a on budno osluškuje da ih lavina ne prevari i još prevodi po koju riječ izravno iz Neba.

Ako u budućnosti nabasaju na Travabled, ovi dublinski Amerikanci sigurno će biti njegovi vjerni sljedbenici. Naime, pod motom “Svijet bez barijera” (World without barriers) portal Travabled bit će prvi online putnički savjetnik u svijetu namijenjen osobama s invaliditetom. Idejni začetnik i pokretač portala je Stipe Splivalo, 37-godišnji Zagrepčanin koji od 14. godine života pati od kalpainopatije, jedne vrste mišićne distrofije, zbog čega je u invalidskim kolicima. Ovaj po struci diplomirani novinar već 15 godina bavi se grafičkim i web dizajnom, vlasnik je tvrtke Arterion. Na svojoj koži je osjetio koliko sustav može biti trom i neučinkovit za rješenje problema osoba s invaliditetom, posebno njihove želje da si, unatoč hendikepu, ne uskraćuju brojne životne potrebe.

“Dok sam se kretao po gradu, događalo se da sam poželio nešto pojesti ili popiti. No, kako je invalidski skuter veći od običnoga, nisam znao na koja mjesta mogu doći s njim. Postoji popis mjesta za invalide koji izdaje Grad Zagreb, no nedostaju podaci o kvaliteti i dostupnosti. Stoga sam često razmišljao kako bi bilo super da na mobitelu mogu otvoriti aplikaciju uz pomoć koje bih našao najbliži restoran gdje mogu doći sa skuterom, prethodno pročitavši iskustva drugih invalida koji su bili na tom mjestu”, kaže Splivalo. Konkretna ideja Travableda sazrela je kad je prije nekoliko godina boravio kod rodbine u Amsterdamu. U to je vrijeme otvorena amsterdamska ispostava Muzeja Madame Tussauds. Stipe je silno želio posjetiti Muzej, pa je provjerio da li je dostupan za invalide. Rekli su mu da je potrebna prethodna najava, jer ne mogu primiti dva invalida istodobno. Kad je došao tamo, shvatio je da je to mali muzej u kojem je vladala neopisiva gužva. “Ništa nisam vidio i jedva sam čekao da izađem van. Pomislio sam kako bi bilo zgodno na internetu objaviti komentar o tome i osobi sa sličnim problemom sugerirati da se raspita kojim je danom manja gužva. Onda sam razmišljao o tome da bi bilo zgodno imati portal sa savjetima za invalide”, objašnjava Splivalo kako je sve počelo.

Travabled se pažljivo gradi, osmišljava i montira već tri godine, uz Splivala suosnivači su Tomislav Križić (zadužen za sadržaj) i Petar Pavić (marketing i razvoj poslovanja).

Kako je Travabled portal za cijeli svijet, bit će na engleskom jeziku, no, plan je da bude višejezičan. Preko Travableda će osobe s invaliditetom moći pronaći smještaj, rezervirati letove, surfati kroz ponudu restorana, muzeja… te naći i sve ostale usluge i servise koji su važni na putovanju.

Zaželimo dobro surfersko more ovom portalu koji ruši sve barijere pred sobom i pomiče granice svijeta.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo

ČAROLIJE USPOMENA

Kao što zna svako dijete, Merlin je bio svemogući dobri čarobnjak na dvoru kralja Arthura. Loše karme netragom su nestajale u žaru njegove kreacije. Pulske Merlinke & Merlini u sličnim su misijama dobra. Pod njihovim magičnim prstima stvaraju se vrijedne uspomene. Sjajne od osmijeha kojima ih proizvode, jednako dragocjene za namjernike iz svijeta kao i za nas domaće. Udruga za promicanje kreativnosti Merlin iz Pule pripada onim malobrojnim energetskim zajednicama koje imaju strpljenja i vizije za oplemanjivanje vlastite životne sredine. I tek kao takve dostojne za nuđenje putnicima željnim turističke hrane. Navodni mediteranski gigant po broju noćenja (kako naši političari i magnati hrvatskog turizma vole isfrizirati kaos ove privredne grane), Hrvatska je najčešće usidrena oko atavističkog turističkog koncepta: podvali, oguli što brže i bjež! Zabava po rivama i dalje se svodi na  slastičarsko žongliranje kuglama sladoleda i lažne ribarske fešte uz bajato maslinovo ulje, miks Thompsona, alpskog jodlanja i turbo-folka. Suvenirska ponuda, pak, bazirana je na ideji vašarskog trančenja umnoženih Ronaldovih i Modrićevih dresova, plastičnih trozubaca i sablji dimiskija (proizvedenih u nekoj od ropskih radionica na Tajlandu), drvenih pterodaktila, gumenih čutura s vezom i plastičnih upaljača s ugraviranim banom Jelačićem.

Udruga Merlin suprotan je, predivan dokaz s koliko se pomno utkane ljubavi za autohtono naslijeđe može doseći dvostruki cilj: ponuditi stranim gostima smislen otisak prohujalog vremena i mirisa i okusa današnjeg podneblja, te vlastitoj sredini omogućiti malu riznicu uspomena. Projektom “Rimski osmijesi” Merlinovci već sedmu sezonu bogate turističku ponudu originalnim, ručno izrađenim, ekološkim i vrlo raznolikim suvenirima, brižno izlivenim replikama antičke ostavštine. Od Arene, Malog rimskog kazališta i Zlatnih vrata do maski, nakita i upotrebnih predmeta predaka. Osobito je značajno što su kroz ovaj i slične radioničarske projekte Merlina umrežene i druge udruge i pojedinci: djeca iz Dječjeg centra Jutarnji cvijet iz Vodnjana, nezaposlene žene, invalidne osobe, studenti, profesionalni dizajneri koji volonterski pomažu idejama… Osim uključivanja marginaliziranih skupina društva, bitno je i ostvarivanje stanovitih prihoda (15 %) od prodaje izrađenih proizvoda. Njima se, uz donacije, financira poslovanje ali i stječe samosvijest socijalnog poduzetništva i održivosti neprofitnih udruga.

Na koji način se sklad stvaranja njeguje od malih nogu vidljivo je u promotivnom spotu na stranici Udruge Merlin. Zaspoleni prstići klinaca iz Jutarnjeg cvijeta vrijedno pletu po plastelinu i tijestu, istresaju čudesna stvorenja iz kalupića. Izrađuju prauzorke onoga što će odrasli ponuditi u slavu zdravih jutara, bez kičeraja, s onom ispečenom srećom čiji kalup jednostavno nema cijene.

Komentiraj

Filed under Društvo

SRCE ISPOD PEKE

Prije neku večer, u jednom selu krčkog zaleđa, uživali smo u dobroj trpezi. Konoba s dušom, kruh pravi, maslinovo ulje netaknutog djevičanstva, vanzemaljsko janje ispod peke, krumpir čvrst i mek u istom ugrizu… Divota života. No, uz relaksirajuće zalogaje, ako si htio, mogao si omirisati, saslušati i odgledati niz poučnih epizoda o licu i naličju naše ekonomije, radu i lijenosti, prokletstvu i spokoju, pohlepi i odricanju.

“Aaaa, moji Slavonci, odmah se čuje po govoru!” začavrljala je već na prvoj skalini, mlada simpatična konobarica. Od one sorte kako čovjek u bajkama zamišlja dobre, pouzdane učiteljice. Ubrzo se ispostavilo da i jeste profesorica. Vinkovčanka s diplomom književnosti na osječkom Filozofskom fakultetu, već par godina marno i bezuspješno šalje molbe na sve moguće konkurse za posao u struci. Od posla ne bježi (“Ih, navikla sam ja na polju, kad bereš kukuruze, sve te sjeku oni listovi a ti samo tjeraš!”), radila bi bilo što dok joj se struka ne smiluje i dok namještaljke ne odumru. I tako su je krajem zime, s vinkovačke burze obradovali da su joj pronašli posao na moru. Konobarenje u nekom restoranu u Baškoj. Presjekla je odluku naša profesorica, šta ima čekati bolje dane, i spakirala se put otoka Krka. Dolje ju je čekalo stravično iskustvo.

“Dok živim, to neću zaboraviti”, ozbiljno kaže iza naočala.

Da li je kakav referent na Zavodu za zapošljavanje turio prst u uvo i otaljavao normu pa nije provjeravao gdje šalje radnika, ili je na djelu bila klasična prijevara, tek djevojka se obrela u podrumskoj sobici ispod zapuštenog restorana. Praktički je spavala na podu, bez osnovnih higijenskih uvjeta. Rupu u kojoj je služila, kako sama kaže, svaka normalna sanitarna patrola zatvorila bi u sekundi. Gazda ju je stalno maltretirao i ponižavao, a ostalo osoblje, posebno žene, fizički se iživljavalo na njoj.

“Mislila sam šta je tu je, sad mi natrag nema. Stisnula sam zube i trpila”, priča svoju muku.

Sreća najčešće prati hrabre. Dogodilo se da je slučajno doznala za ovu konobu u kojoj slušamo njenu storiju. Tražili su konobaricu, javila se, i eto je već cijelo ljeto u malom obiteljskom radišnom raju. Vlasnici, marljiv svijet, izdaleka se vidi, sve sami rade. Doslovce je svaki kamen gazda sam ugradio i svaku dasku stola istesao. Ono što je na repertoaru za pojest i popit, uzgojeno je i ulovljeno njihovim rukama. Gazdaricu smo jedva dovabili iz kuhinje da malo popričamo. Ispričavala se da nema vremena, jer ko će na kruh pazit dok raste. Skutu sama mlati s kojom nam je napunila palačinke i zalila ih medom. Naša ravničarska profesorica procvala je, zaposlivši se kod te zahuktale male porodice. Ipak, priznaje da ne odustaje od traženja posla u prosvjeti. Na to se priznanje gazdarica odmah snuždila. Pitamo je li zadovoljna kako mala radi?

“Ja sam sretna s njom!” ushićeno odgovara šefica. “Ona je naša sreća.”

Stvarno, koliko ste poslodavaca čuli da tako govore o svojim zaposlenicima? Da govore o sreći posla kao nepotrošivom punjaču životnih baterija.

“Još da joj muža ovdje nađemo”, smije se sramežljivo gazdarica, ista Eva Ras.

“Nema šanse!” odmahuje glavom mala konobarica s diplomom iz literature. “Ja ću se udat samo za Slavonca.”

Eh, gdje li će je srce odvesti, to stvarno ne znamo. Da će je gazdarica opremit za svatove kao rod rođeni, jasno je ko dan.

Komentiraj

Filed under Društvo

RESORTI ZA ROBOVE

Turistički dileri i ministri ove ubave zemlje, bez obzira koja je Vlada trenutno na valovu, uporno nas muljaju. Printaju opsjenarske razglednice o Hrvatskoj kao turističkoj velesili. Uz poznatu furku o neviđeno razvedenoj obali i plavetnilu mora (svaka jebena administracija uvijek iznova smatra da je baš ona zaslužna za postanak Jadrana kao takvog) najdraže su im grandiozne iluzije o vrhunskim smještajnim kapacitetima. Kao poručenim za najplatežniju svjetsku elitu. Malo morgen, rekli bi stvarni poznavaoci stanja. I najpovršnija analiza naših hotela dovodi do poražavajućih rezultata. Većina ih uopće ne odgovara kategorizaciji. Prastari televizori u sobama i dalje se vode kao neviđeni luksuz a žohari, plijesan, razlupane sanitarije i progoreni tepisi ozbiljno ruše zvjezdice na zaglavlju hotela. Ministar turizma Veljko Ostojić obrecnuo se na tendenciozno pisanje medija, prilično uvrijeđen zašto novinari iskrivljuju stanje stvari. Što sad tu cjepidlače i ruše ugled nadaleko slavnih spa-beach-wellnes-turbo-holiday aduta Lijepe naše. By the way, ministar Ostojić ne vidi razloga zašto se protestira protiv visokih cijena trajektnih linija, jer, to su kratkovidni interesi. Treba gledati vizionarski, kako to lijepo grunfovski gleda ministar turizma u Milanovićevom timu. “Moramo na otocima izgraditi luksuzne hotele s visokim cijenama usluga, pa će onda u ukupnoj stavci 400 kuna za trajekt ispasti malo”, otprilike je obrazložio genijalni plan koji će nam namaknuti milijarde eura. Realno, globalna elita ovdje nema što tražiti. Odnosno ako i nabasa na naše uvale ili Dubrovnik, manje-više se ionako ne miču sa svojih nosača aviona. Laž je, dakle, da imamo resorte za bogove. Ali za robove, bogme imamo.

Sindikat Istre i Kvarnera upozorava da se nitko u Hrvatskoj ne pridržava normativa i standarda koji bi radnike u turizmu trebali štititi od izrabljivanja. Rad od jutra do mraka, bez dnevnih pauza i slobodnih dana, nizanje prekovremenih sati izvan svih zakonskih granica, neplaćanje doprinosa i minimalne plaće – kriju se iza kulisa turističke inudstrije Hrvatske, realno jedine industrije koja uopće još opstaje. “Turizam u Hrvatskoj najveća je nevidljiva tvornica invalida. Također zbog takvog maltretiranja radnika, iscrpljujući ih do iznemoglosti, osobe starije od 50 godina nemaju što tražiti u turizmu jer jednostavno fizički ne mogu odgovoriti zahtjevima poslodavca te se i ne javljaju na sezonske poslove. Bilo bi zanimljivo da se na nivou Hrvatske napravi analiza koliko je sezonskih radnika u dobi od 50, 55 i 60 godina. Rezultat bi bio stravičan i ne bi se puno razlikovao ni kod stalno zaposlenih radnika kada bi se izuzela administracija”, kaže Bruno Bulić, predsjednik Sindikata Istre i Kvarnera.

Pompeznim kreatorima hrvatske sajamske taštine valjda se ne uklapa priznati istinu – poput zemalja trećeg svijeta i Hrvatska je uzorno skladište ropske radne snage. Svaka jadnica ili jadnik koji su se dokopali konobarenja, hotelskih zaprški, sobarenja, vešeraja i ispiranja bazena, robuju svakom bolje plaćenom bravaru ili domaćici iz najrazvijenijih zemalja Zapada i Sjevera. Od nasukanih izbjeglica na plutajućim brodicama i domaće turističke radničke klase razlika je tanja od žileta.

 

2 komentara

Filed under Društvo

S TITOM NAPRIJED!

Broz je ukrao svinjsku glavu! – duhovito je vrištao jedan beogradski grafit krajem osamdesetih. Bilo je to vrijeme bestijalnih ideja o raskopavanju Titova groba i raseljavanju njegovih kostiju, bacanja kletvi na pokojnog Maršala kao hrvatoždera ili srboždera. U jeku mračnih budalaština, podsjećanje na krimen iz kumrovačkog djetinjstva, bila je sjajna zajebancija. Mi stariji znamo napamet epizodu s drpisanjem sušene svinjske glave s tavana, mlađima tek kratak opis: roditelji nisu bili kod kuće, a maloj Jožinoj braći zavijali stomaci. Kud će, šta će, vispren kakav je već bio, budući mag popne se na tavan, skine sušenu glavu i s njom u kotao. Napucala se djeca, legla spavat a teška hrana prizvala im teške snove. Kad su roditelji stigli kući, imali su šta i vidjet. Naravno, Joža se, šarmantan kakav je već bio, izvukao samo s majčinim ukorom.

Ova gurmanska zgoda mogla bi biti dio ponude kumrovečkog Titolanda. Samo kada bismo jednom zauvijek prestali zakerati i shvatili kakva se brendusina krije u tom čelik-oku. Nadam se da neće ostati na deklarativnoj razini nova inicijativa dvojice političara na čijim su teritorijama locirana dva mitska mjesta Titovog epa: Kumrovac i Brijuni. Istarski župan Ivan Jakovčić u posjetu Krapinsko-zagorskoj županiji, s tamošnjim je kolegom i novim ministrom pomorstva, prometa i infrastrukture Sinišom Hajdašom Dončićem, naznačio mogući turistički link Istre i Zagorja baš preko bogatog titovskog shortcuta.

Jakovčić nije propustio podsjetiti, na znanje onim gomilama lobotomiranih i zaboravnih, kako je Tito zaslužan da je Istra vraćena u krilo Hrvatske. Dončić je, pak, rekao istinu koja mnoge i danas svrbi: Tito spada u red najfascinantnijih ikona 20. stoljeća. Pred njim je i Churchill patio od kompleksa inferiornosti. Prije nekoliko godina Fraktura je izdala “Titovu kuharicu”. Autorica Anja Drulović, inače redateljica po vokaciji, inspirativno je ušla u tajne Titovog instinkta za uživanje i opstanak. U njezinoj montaži nižu se recepti Maršalovih omiljenih jela i recepti egzotičnih moćnih gostiju, tadašnje svjetske elite. Obilje dokumentarnog materijala pokazuje kako se u prisustvu Josipa Broza najveće zvijezde doimaju kao statisti. Fenomenalna je, recimo, scena za brijunskim stolom. Očigledno večera nakon filmskog terenčenja na Sutjesci. Tadašnje Brangeline, Elizabeth Taylor i Richard Burton, evidentno izbetonirani Titovim vinima i chivasom, jedva gledaju. Što od cuge, što od glamuroznog odsjaja njihova domaćina. Tito je bio Hollywood glavom. Za razliku od gabarita države koju je Tito vodio, iz ove naše patuljaste banane ispadneš čim malo jače nagaziš gas. Barem bi tu skučenost onda mogla iskoristiti kao komunikacijsku prednost. Mislim, kakav problem da turiste koji ljetuju na Brijunima, ushićeno slušajući priče o Titu, pašti i Sofiji Loren, turistički pregaoci ujutro potrpaju u autobuse i odbace ih do Kumrovca da vide “Tito Begins”. Dotaknu grubu kolijevku u kojoj je JB prvi put prducnuo, ili oglancaju vrh njegove brončane spomeničke čizme – za sreću.

Komentiraj

Filed under Društvo, Fenomeni, Politika, Sociologija