Tag Archives: Vukovar

BIJELI MEDVJEDI ZA VUKOVAR

Cijeli jedan grad suludim je urbanističkim planom prenamijenjen u groblje. A sve zato da bi fukara mogla ubijati bijele medvjede. Ili bahatiti se u tajnim trezorima punim renesansnih majstora, trgovati oružjem i narkoticima, inkasirati lance turbomegamarketa i unosne koncesije za klanje tuna, praćakati se u tankerima nafte i kupovati banke za nekoliko sanduka crnog Johnniea Walkera… To je brutalna istina o Vukovaru. I građanskom ratu kojeg je 1991. iz smradne pohlepe potegla manjina, umotana u operetne zastave nacionalizma. Opereta je ubrzo okrvavljena u hiljadama žrtava, a dalje je zabavljala samo dokone razbojnike što pokupovaše operetne feude na zgarištima. To je jedina istina o svim vukovarima gusto sravnjenim po stepama nekadašnje Jugoslavije. Nemoguće je tragedije vagati sudnjim vagama. Svaka pala duša ima težinu milijuna. Zato su tako neumitno padali vukovari, srebrenice, dubrovnici, pakraci, grubori, varivode, sarajeva, karlovci, sremske mitrovice, gospići, kosovske mitrovice, beogradi… Od mračnjaka s čarapama preko lica koji u noći odvode uboge susjede pogrešne krvi pa do otvorenih frontova za masakre ili NATO-odmazde nad nedužnima po beogradskom i novosadskom asfaltu. Vjerujte mi, svaki taj danak u krvi, nekom dobro zaštićenom đubretu pozlatio je kreditnu karticu.
Zapamtit ćemo 18. studeni 2013. Na žalost, ne zato da bismo pamtili Vukovar koji jednom davno nije bio grad-logor. Zapamtit ćemo ovaj novembarski datum kao jedan od onih kada su po svima nama počele pljuštati nove klice fašizma, a da se onih starih još nismo pravo ni otresli. Jučerašnja poluvojna hunta samozvana kao Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, otvoreno je zabranila legitimno izabranoj Vladi da sudjeluje u koloni sjećanja na žrtve iz 1991. Zabraniti demokratskoj vlasti da učini gestu civilne tuge nije ništa drugo nego vojni puč. Fašistoidna rulja ne samo da je, uz rubove navodnog pijeteta, po vukovarskim ulicama postavljalja štandove za novi fašistoidni referendum (onaj kojem bi se u ime usijanih maljeva što se obrušiše po ćirilici, još više dokinula manjinska prava); nego je u “svoju vukovarsku Hrvatsku” pripustila ratne zločince. Za mučitelje i ljubitelje akumulatorskih garažiranja zlostavljanih civila, za one što su likvidiranim dušama kompostirali brojne livade preporođene Domovine… za njih je u Huntinom četveroredu bilo mjesta. Što je slijedeće na programu te mizerne bande, upregnute u hadezeovske i klerikalne joysticke?! Bodljikava žica, najprije oko Vukovara a onda u ostatku ove krepaline od zemlje? Ili policijski sat kojeg bi provodili stožeraški eskadroni, a iza zavjesa se blaženo kesili njihovi (pod)zemni politički sponzori?
Kamen temeljac za sretan povratak fašizma položen je jučer u Vukovaru. Ni dva tjedna ne dijele nas od drugog vala: 1. decembra na arijevsko-obiteljskom referendumu, kad ćemo se morati suprotstaviti tom kuhinjskom homofobnom Zlu. Ili ne moramo ni izaći, barem propalih vagona ima dosta po prugama. Idealnih za transporte u nove logore.

Oglasi

2 komentara

Filed under Društvo, Politika

PIJETET ZA GRAĐANSKI RAT

Dok ne bude prekasno, da ponovimo: ono što sad dirigirana hajdučija rasijava iz Vukovara i šalje svuda po Hrvatskoj, jesu klice novog građanskog rata. Ako još ima naivaca koji ne shvaćaju da je ovaj prošli bio građanski rat kojega je potpalila šačica “elitne fukare” sa istoka, zapada, sjevera i juga, e mogao bi ih već zakucati novi. Novo paranoično kidisanje na rođenog komšiju, ono stanje kad zakrvavljene oči ne vide posuđenu susjedovu zdjelicu za kompot nego mjerkaju kakve će joj biti staklene krhotine, hoće li bit podesne za rez pod grkljanom. Da se silnik ne muči previše.
Dok ne bude prekasno, ponovimo svi zajedno, ako može, u zboru poput glasne molitve: nasilje, rušilaštvo, prijetnja bližnjemu zbog njegova pisma ili načina kako se krsti, boje očiju ili drukčijih sastojaka u turšiji… jest zločin i bit će zločin. Hrvatska je u devedesetima gazila civilne krhkosti, varala ljude i negirala da je sazdana na zločinu šačice pohlepnika. Mora li i Hrvatska budućnosti kunjati na gnojivu novih zločina? Možemo li dopustiti i ovako jedva maskirane poluhunte što maljevima ruše zakone i ustav u zemlji bezakonja? Kad ulica sudi, to je uvijek linč a konopce omaste nevini. Fantomski stožeri kvazibranitelja i čuvara “Vukovara kao mjesta posebnog pijeteta” bolje da promisle kako bi zaista s plodnim pijetetom zasadili korijenje normalnog življenja. S kojim pravom ta bagra i još gora bagra koja njima manipulira, postavlja emocije ispred reda i zakona? Svaki balvan kojim mašu i prijete, jednak je onom balvanu na cestama s početka nesretnih devedesetih. I što znači da “nije još vrijeme” za ćirilicu? Zapjenjenim čuvarima okamenjenih krvnih zrnaca navodno blažene krvi prolivene za domovinu, uvijek neki klinac smeta. Njima nikad nije vrijeme za pismenost, ali uvijek je vrijeme za čekić u glavu. Njima je teško pogledati komšiju u oči. Najlakše ga je među oči.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

VUKOVARSKA GNIJEZDA OTPORA

Globalne i lokalne tvornice mržnje rade punom parom. Nema tu pauze ni za ručak. Nova američka izvozna tranša demokracije na nosačima aviona opako štekće oko razorene Sirije. Domaći, pak, gusjeničari nasilja stalno legu svoje ratne larve, ne namjeravajući zakopati sjekire ni do sudnjeg dana. Zato su prekrasna ona suprotna, zaljubljenička gnijezda otpora. Kao jedno mlado, goluždravo, koje se u Vukovaru baš uzorito plete, i svojim je bisernim rasadama stvaranja jače od svakog mrzilačkog pohoda. Nema te crne šovenske čizmetine, uvjeravam vas, koja bi bila jača od onoga što u maloj kućnoj radinosti proizvodi udruga Vukovarci dobre volje. Postoje tek nešto više od godine dana, a uspjeli su okupiti sugrađane i odnjegovati nisku djelotvornih minijatura za duhovnu ishranu – od zabavnih i kulturnih aktivnosti do ekoloških i humanitarnih poteza. Niti poznaju, niti priznaju nacionalne granice. Vjeruju u energiju različitosti, vjeruju da se stotine i hiljade srdaca mogu bez anestezije ušiti u jedno ogromno srce. Samo treba htjeti i usuditi se stvarati a ne rušiti u paramparčad svaku stopu ljudskosti koja nam je preostala. Vukovarci dobre volje imaju petlje, imaju emocija i socijalne inteligencije u golemim količinama. Evo nekih njihovih kapitalnih dionica za burzu života: dramska radionica; glazbena radionica; duhovni rast i samorazvoj; posadili su 42 mladice javora (zajedno s eko-sekcijama OŠ Antun Bauer i Gimnazije) u sklopu akcije “Jedno dijete – jedno drvo”; u planu je sadnja 100 stabala u akciji Labirint ljubavi; humanitarna akcija “Srcem protiv gladi” u kojoj je prikupljena hrana za 14 vukovarskih obitelji…
Marljivo rade i na projektu širenja tolerancije među osnovnoškolcima, koji bi trajao čitavu školsku godinu, a nastavio bi se i preko ljetnih praznika uz radionice u prirodi. “O toleranciji među djecom i smanjenju diskriminacije po bilo kojoj osnovi se najviše govori među srednjoškolcima. Smatramo da se na toleranciji prema profesorima, starijima, djeci, ali i odraslima koji su drugačiji po bilo čemu, treba raditi od osnovne škole. Primjerice, u jednoj osnovnoj školi imamo dva mala Sirijca i djeca ih nazivaju teroristima. Mi ne želimo takvo društvo”, kaže Lena Vrtarić, predsjednica udruge, u razgovoru s Majom Celing Celić na portalu Civilno društvo. Srce mi se zgrčilo dok sam čitao ovu gorku činjenicu. Da se u vukovarskom čemeru još nalaze čemernija bića, da male pesnice optužbe (s roditeljskih stolova pokupljenih mrzilačkih obroka) sijevaju prema drukčijima, globalno ih optužujući za daleke grijehe. Ne, takvom društvu mora doći kraj. U pravu je Lena Vrtarić, nema preranih lekcija niti prerano pruženih ruku ljubavi, zaštite i njege. Djeca su spremna, i samo od nas ovisi kakve ćemo im primjere pružiti. Zlo ili dobro.
Za mučne aktualne događaje u Vukovaru, Lena Vrtarić kaže da se u tom gradu ne može i dalje živjeti “u devedeset i prvoj”, a da je njezina udruga bila i potpisnica apela u kojoj se od nadležnih institucija traži smirivanje situacije i rješavanje problema nenasilnim putem. “U našoj su udruzi većinom mladi koji su se rodili nakon rata i pred njima je budućnost. Oni moraju stvarati bolji svijet od onoga kojega smo mi živjeli. Vukovar je mali grad i kada u njemu osvane 200 ljudi koji marširaju ulicom, mi ostanemo prestrašeni, s grčem u želucu jer jedino što ti padne na pamet je povratak u ratno stanje. Mladima i djeci to ne treba. Njima treba pravo na život, obrazovanje i rad”, ističe Vrtarićeva sveto trojstvo budućnosti. U Vukovaru i u Siriji. Na svakom pedlju ovog svijeta gdje čovjek zaista želi slušati svoje pravo srce.

Komentiraj

Filed under Društvo

RULJA RUŠI VUKOVAR

Drugi dan rujna 2013. Prvi dan škole. Grozne škole. Trebalo je to biti vukovarsko jutro civilne i civilizacijske zaštite manjine. A razgoropadilo se u jutro rušilačke mržnje kojom je većina planula. U Vukovaru se jučer dogodila sramotna pokazna vježba onih koji su i dalje spremni na linč. Vukovar je jučer rušen po drugi put, čekićima zadojenih ratoljubaca. Ustavom i zakonom zagarantirano pravo srpske manjine na ćirilično pismo, ksenofobična je rulja hrvatske većine pogazila nasilnim sprečavanjem postavljanja dvojezičnih ploča na javnim ustanovama – zgradi Policijske uprave, zgradi državne uprave, HZMO-a. Iracionalnu, bijesnu masu prvo je jedva obuzdavala šačica temeljne policije, običnih prestrašenih plavaca. Tek kasnijim kordonom interventne policije, suzbijeni su brutalni izlijevi netrpeljivosti. Bilanca: tri ozlijeđena policajca i jedan prosvjednik, četiri nasilnika uhapšeno. Nema drugih opisa onoga što se jučer dogodilo u Vukovaru nego: najdivljačkijim metodama demolirani su Ustav i zakoni ove zemlje. Masa dirigirana od fantomskog Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i njihovih (para)javnih dirigenata – od HDZ-a, HSP-a do najopskurnijih desničarskih ridikuloznih stranaka, morala bi znati da ovo nije demokracija nego ksenofobija, mržnja i sijanje fašistoidnih klica. “Dovodite nas u iskušenje da vas proglasimo nekom vrstom agresora i da se u skladu sa tim i ponašamo”, najavili su iz Stožera još prošli tjedan u svom bijednom pismu Vladi. Proglasiti demokratski izabranu Vladu za agresora na Hrvatsku, najaviti da ni oružane bitke u to ime nisu isključene, to nije ništa drugo nego poziv na vojni udar. Oni koji pale lomače mržnje, i dalje huškajući “pobunu protiv ćirilice”, pljuju u lice manjinskog srpskog naroda i igraju se ljudskim životima.
Naposljetku, nešto o onim jadnim zadojenim ljudima koji su u rulju uvučeni sa svojom mrtvom djecom u mislima. Po drugi put su žrtvovali svoju djecu jer ona nisu pala za kaos nego za mir. Ili se barem nadamo da je tako bilo.

Komentiraj

Filed under Društvo

ESTRADNI FAŠIZAM

Na zagrebačkom centralnom trgu u nedjelju 7. travnja svoja primitivna uvjerenja demonstrirala je fašistička hunta. Zasad samo estradna. Nešto kao veliki promo skup fanova za novi Thompsonov naci-CD. Estradna primjesa nimalo ne ublažava pravi karakter ovog trogloditskog sleta mržnje. Niti smanjuje grčeve zebnje u našim stomacima. Bez obzira da li se na Jelačićevom trgu okupilo 25, 40 ili 60 tisuća mržnjom zadojenih ili je među njima i bilo naprosto debilnih povodljivih ovaca, to nije niti može biti “mirno i dostojanstveno izražavanje stava”. U anticivilizacijskom, šovinističkom i ksenofobnom cipelarenju pisma, kulture i identiteta manjinskog srpskog naroda, nema ni mikrona demokracije. Ali fašizma i huntaških zveckanja oružjem ima na tone. “Ako zatreba, možemo i silom spriječiti ćirilicu!” neuvijeno se derala banda, u nedjelju u podne. Kad rulja ruši Ustav to je uvijek nasilje, huntaško ili fašističko, najčešće odjeveno u zajedničku totalitarnu uniformu. Suluda zamjena teza, prema kojoj se za počinjeno Zlo u Vukovaru optužuje ćirilica, jednaka je onom ludilu kada se za zločine pojedinaca diskriminiraju i optužuju čitavi narodi. Riječ je o jasnim genocidnim porukama, zasad samo estradnim, amaterskim i na razini folklornih frustracija, ali ništa manje zloćudnim. Milijardu puta sam podsjetio, pa ću opet: Hitler je počeo s grupicom pijanih kretena, u pivnici između rundi kobasica i krigli.
Zato je sramotan i nimalo minoran broj onih koji su u nedjelju marširali prema zagrebačkom derneku. Nalokani u vlakovima i autobusima, uz tambure i zastave, slijevali se iz svih krajeva ove bijedne opljačkane zemlje. Ni jednom od tih troglodita nije na pamet palo da bi silne pare proćerdane na benzine, dnevnice i sve te organizirane parakompozicije “mira”, bilo korisnije podijeliti sirotinji. Da se njih 20, 40 ili 60 hiljada histerika dosjetilo i uputilo do poplavljenog sisačkog kraja, mogli su i popit svu vodu, a kamoli pomoći kod gradnje imporviziranih nasipa.
U glavnom Dnevniku HTV-a, u nedjelju je pušten sramotni izvještaj o “okupljanju bez incidenata”, bezbojno osušen od edukativnih upozorenja što se doista dešava. Tek pri kraju Dnevnika, u bloku razonode, sporta i prognoze, rutinski je zguran prilog o obilježavanju Jom Hašoa – Dana sjećanja na holokaust. Gotovo šest milijuna žrtava izgorjelo je upravo zbog sličnih idiota koji su jednoga jutra povjerovali da su arijevci.
Zato me je strah tih 20, 40 ili 60 tisuća mrzitelja bližnjih a drukčijih. I još više me strah onih koji nisu u nedjelju izašli na zagrebački naci-vašar, ali iza svojih prozora kolaboriraju s njima, neodređeno sliježući ramenima, misleći da tako kupuju bijednu budućnost. Znate ih, to su oni što kažu: “Ma nisam ja protiv ćirilice, ali ne moraju je baš vješati na tablama…” To su isti oni pseudoliberali što kao nemaju ništa protiv homoseksualaca ali… “Ne moraju se baš javno pokazivati, što im to treba…?” Dakle, neka ćirilice – u stripovima, ispod kreveta, kako je i red. Ili, neka gayeva, ali u ormaru. Zasad. Sve dok opet ne dođe staro dobro vrijeme od logora. Stadiona barem imamo, i poludovršenih dvorana, i propalih outleta.

Komentiraj

Filed under Društvo

ĆIRILICA U MOM KRILU

Kad sam pošao u prvi osnovne, puno bolje sam čitao ćirilicu nego latinicu. Rezultat je to bio mojih turnusa na čuvanju kod rođenih baba. Jednoj baki bih se taman popeo na glavu dok mi nije sva ćirilićna slova objasnila, prstom šarajući po dedinoj Politici ili Politikinom zabavniku. Kod nje sam jeo vruć “leb” i “pasulj”, izgovarala je to, dok ih je iznosila na stol, s onom neponovljivom mekoćom od koje ti bude toplo i oko srca, ne samo u zadovoljnom trbuhu. Kad bih, pak, došao na smjenu kod druge bake, red je bio na latinici da me svlada, pa da gnjavim ovu moju latiničnu babu zašto sad odjednom P i dalje nema dvije noge ali nije više R nego P. Ona je iznosila “kruh” i “grah”, te su riječi poprimale nekako tvrđi, reskiji zvuk, podsjećajući da se za život treba i tvrdo boriti. U mojoj načitanoj, razmaženoj glavi prvog unučeta (objema babama bio sam “prvijenac”) tako se rađalo bogatstvo jezika i pisma a da nisam ni bio svjestan koliko sam sretan. I tu prestaje svaka patetika a počinju činjenice: od isprepletenih prava mojih baba da njeguju svoja pisma, punile su se moje životne baterije i sigurno su ispale kvalitetnije.
Zato mi je atmosfera koja se u javnosti podgrijava oko uvođenja ćirilićnih, odnosno dvojezičnih natpisa u Vukovaru (gdje je to ustavno pravo Srba kojih je -prema posljednjem popisu stanovništva- u tom gradu 34,87 posto) krajnje promašena, neproduktivna i vodi u bijedu ljudskih odnosa, pameti i razvoja. Ili kako je to, u emisiji “Nedjeljom u 2” Aleksandra Stankovića, premudro komentirao majstor pisma i ljudskosti Ivo Štivičić: “Ljudi su uvučeni u cirkus u kojem se boje jednog pisma i proglašavaju ga neprijateljem!” Bojati se pisma, zaista, nije li to krajnji apsurd?! I to baš u Vukovaru, gdje bi nakon svih patnji najkristalnije trebalo biti jasno da se Dobro borilo protiv Zla, duh stvaranja protiv animalnog idiotluka razaranja. Da pismo može samo obogatiti (i trebali bismo svi, bez obzira na nacionalnost usvajati još jedno znanje više, tim prije što je ćirilica i povijesno hrvatsko pismo i pripada u zajedničko naslijeđe), a nikako neće osiromašiti ljudsko postojanje.
Ukratko, dosta je bilo divljanja strasti krvavog bezakonja iznad vladavine zakona. Zato Vlada ni po koju cijenu ne smije popustiti traženjima nekakvog “20-godišnjeg moratorija na uvođenje ćirilice u Vukovar”. Jer, što znači odgoda nečijih prava, dokad i s kojim ciljem? Pravo postoji zato da ga se uživa odmah, bez suspenzija i barikada. “Ali to nije pitanje samo pravne norme već ispravne i uspravne politike”, čvrsto je u Saboru odgovorio premijer Milanović. Nadam se da će biti dosljedan u obrani i zaštiti toga manjinskog prava. Elem, založe li se Hrvati za podizanje standarda svoje nauke -uz njegu, poštovanje, bitku za standarde i upoznavanje susjedove- i još ako ispletu među tim znanjima najčvršće veze, samo tako će ostati uspravni. Jednom zauvijek.

4 komentara

Filed under Društvo

VUKOVAR I RAZDERANA DJEVOJKA

Ne, nisam sretan ovih dana, ni ponosan, ni euforičan. Samo sam tužan, poražen i nosim kamen u stomaku. Jer, zašto se, pobogu, masovni trijumf razlio ulicama Hrvatske, od petka 16. studenog? Korijeni toga slavlja su ipak u ratu, zar ne, a rat je zlo. Rat sije žrtve na obje strane iskopanog rova, kosi živote a preživjelima ostavlja ožiljke. Oslobađajuća haška presuda Gotovini i Markaču melem je njihovoj sedmogodišnjoj zatvorskoj čamotinji, gdje su sjedili za tuđi račun, i satisfakcija njihovim obiteljima. Kad se njihova privatna sreća slegne, ostat će im dovoljno vremena da sami sebe preispitaju jesu li učinili dovoljno da spriječe zločine sitnih fukara i lešinara. Tim sumnjama, vjerujem, budili su i svoje zatvorske noći. Sumnjama koje nosi i svatko od nas, koji rat nismo željeli, ali ni danas ne znamo da li smo doista učinili sve da ga spriječimo. Zašto su, zapravo, stale škole u petak, a najmanja djeca povedena u nacionalnu ekstazu? Čemu su klicale stotine hiljada po trgovima Hrvatske? I zašto me zebe oko srca da su u to ime povađene uniforme iz ormara? Porazna činjenica da smo prije sedamnaest godina odživjeli još jedan rat, u najmanju ruku traži sućut prema toj gadnoj etapi naših života. Života ljudi na svim stranama zemlje koja se nekada zvala Jugoslavija. Sućut prema tisućama hrvatskih vojnih i civilnih žrtava, poginulih, invalida i raseljenih, izgubljenih domova i razorenih ili napuknutih porodica. Ali i pijetet za bližnje koji su se našli s druge strane nišana, jer i kad ubiješ u samoobrani opet si, kvragu, ubio čovjeka. I ta činjenica nije razlog za slavlje nego za muku. Ili se, u protivnom, samoobrana pretvara u samoobmanu. Osim toga, za tisuće ubijenih, protjeranih u egzodus i poniženih civila srpske nacionalnosti, krivci moraju odgovarati. Nemoćne starce u Varivodama ili Gruborima nije pojela maca nego je zgromila čizma legitimnih osloboditelja koji se povampiriše u nelegitimnu fukaru. Podsjećam da ubojstva, pljačku i palež u postolujnom deliriju ’95. do danas Hrvatska nije sankcionirala. Dakle, ugasimo trijumfalne pokliče, spustimo glave i odšutimo koji dan, u ime svih nestalih, mrtvih i poniženih ljudi. Životinje su tu pametnije od nas, sklupčaju se u kut i cvile. Posebno mi je nejasna egzaltacija i pomazanje Hrvatske kao dosegnutog sna o sreći, nakon svih ovih godina trežnjenja. Nakon posvemašnjeg urušavanja svih institucija društva. U trenucima dok je više od 300.000 ljudi bez posla i grca na rubu egzistencije, što li će ti isti jesti – zastave? Dvadesetak je godina ovdje trajalo mljevenje pojedinca, njegovo pljačkanje i havarija ljudskosti. Zašto su ti prezreni, preko noći zaboravili kako su ih namagarčile nacionalne elite i bacile ih u prolijevanje krvi, riješile ih se da se mogu na miru opariti. “Hoće li sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj”, besmrtni su stihovi Branka Miljkovića i nitko nije savršenije opjevao varljivu prirodu slobode. Dok su jedni naivno mislili da brane svoje njive, ploče, knjige, žene i kavicu na terasi, drugi su slobodu koristili za golo vlastohleplje, šverc nafte, oružja, osnivanje narkokartela i useljavanje u vile na Pantovčaku i Dedinju. O kakvoj nevinosti mi govorimo ako još uvijek odzvanja škrgut mitomanskog generalita Tuđmana kako je presretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka. Ili dok “znanstvenički” na salvetama mrljači podjele Bosne ili dok sa Slobom Miloševićem dogovara humana preseljenja nehumanim metodama i tranšu nove pošiljke nafte za tenkove podno Vukovara. Ne bi li, kad je već taj grad poslužio kao bezumno žrtvovana kreditna kartica za upeglavanje nove Domovine (znate ono dok Mile Dedaković Jastreb vapije na liniji da se barem dvije hiljade djece oslobodi iz pakla, a dr. Franjo, između gema u tenisu, kaže ne može, ali dajte mi to faksirajte…), ne bi li Vukovar mogao doživjeti nešto drugo osim protokolarnog sjećanja na dan 18. studenog. Jer i danas je to grad gdje je život sramotno najskuplji – potrošačka košarica ovdje najviše košta! Nakon bogate multikulturalnosti, danas je to grad segregacije u školama, zatrovanih djetinjstava zbog naslijeđenih roditeljskih mržnji, grad prespore obnove (da se cigla na rukama nosila već bi se u 15 godina obnovio, ali curi lova na sve strane u ovoj korumpiranoj državi, drpa se i podmićuje, pa ne preostaje za ovakve izranjene slučajeve), grad u kojem civilne udruge biju tešku bitku da mu vrate njegove višestruke identitete, napredujući korak po korak. Uostalom, grad čiju će se tragediju tek onda posve oplakati kad se sjetimo hiljada mobiliziranih nesretnih dječaka u uniformama JNA, onih koji nisu imali bogate roditelje da ih pošalju u London, a koji su izdahnuli u blatu vukovarske opsade.

I dok se, recimo, u petak Split opijao ritmovima gosta iznenađenja Marka Perkovića Thompsona (ček, ček, nije li to onaj momak što spremno diže ruku uvis i vrišti “Za Dom spremni!” ali za plaćanje poreza nije spreman) u istoj opijenoj večeri na hitnu pomoć je iz Podstrane dopremljeno razderano tijelo silovane 20-godišnjakinje. Nakon teške operacije probudila se iz kome ali joj život i dalje visi o koncu. Bude li imala sreće i preživi, psihičke traume će nositi cijeli život. Silovatelj je priveden, a o četvorici s tuluma koji su očito sudjelovali kao pasivni promatrači nasilja, mediji ni policija ne govore ništa. I zato ne potežimo olako metafore o nebeskoj Sreći koja se spustila s milostivog neba, a med i mlijeko navodno je poteklo i prevelo ovu nevinu zemlju direktno u Raj. Jer, upravo je brutalno poniženo i izmrcvareno tijelo nesretne djevojke mučno točna metafora trenutka u kojem se nalazimo. Da imam djecu ne znam kako bih im danas objasnio što je zlo a što dobro. I da li bi umio obraniti ih od budućnosti koja dolazi.

226 komentara

Filed under Društvo, Politika