Tag Archives: Zagreb Pride

PONOS & SRAM

Predivno sam se osjećao gledajući (posredno, uštekan na medije) talasanje subotnjeg, dvanaestog Zagreb Pridea. Ponosan i sretan sam bio, prateći kako petnaestak hiljada zaljubljenika svih generacija, čvrsto isprepletenih ruku, kliče moćno NE fašističkim klicama pođikljalim po ovoj zemlji. Okupljeni pod jednostavnim a elementarnim logom “Ovo je zemlja za sve nas”, još jednom su iskazali uvjerenje da svijet oko nas može i mora postati blještav i čist poput duge. Da ne mora i ne smije nositi boje crnog bezdana. Poznavajući domaće rasističko-homofobno-šovinističke prilike, možda izrečena nada zvuči kao utopija, ali i utopije se ostvaruju. Naše je da se borimo za njih.
Nakon subotnjeg uznosa i ponosa, na redu je bio sram. Znate ono osjećanje kad vam se bljuje od stida zbog tuđih stavova i to zato jer nisu privatni nego podzemno ili javno upravljaju našim životima. U Stankovićevoj emisiji “Nedjeljom u 2” ukazala se rovokopačica Željka Markić, predstavnica organizacije “U ime obitelji” – hobotničke lobističke skupine koja, naoružana potpisima preko 700.000 konzerviranih netrpeljivosti, namjerava izreketirati referen-dum-dum i u Ustav unijeti otvorene rasističke paragrafe. Pred Acom je podigla fundamentalistički zid sumanutih tvrdnji: da je “homoseksualnost opasan stil života, jer bijelci homoseksualci imaju 60 puta više šanse da umru od AIDS-a”, da su homoseksualci “općenito depresivniji i nezadovoljniji u životu…” i da će “civilizacija propasti ukoliko se dozvole homoseksualni brakovi…” Da nakaradne predrasude dotične ostaju u njenoj privatnoj prtljazi i nikoga ne ugrožavaju, bolila bi nas briga, ali oni vrše opaki presing na vladajuću administraciju. Zato bi bilo civilizacijski katastrofično kada bi Vlada popustila navodnim mahanjima ustavne krize. Referenduma s fašistodinim određenjem arijevskog braka, jednostavno ne smije biti. Po bilo koju cijenu obrane našeg ponosa.
U jutru Zagreb Pridea iz Osijeka je putem medija odaslano pismo podrške koje počinje: “Pederi, lezbe, trandže, bipsići – mi, naši prijatelji, naša braća i sestre, naši bračni drugovi… Ljudi koji su svakodnevno potlačeni, kojima društvo ne dozvoljava da budu to što jesu. Mi, kojima ne dozvoljavate da budemo to što jesmo. Zašto? U ime čega? Diskriminacija se događa svakodnevno. Ograničenja se nameću svakodnevno. Uglavnom zato što netko misli da ima monopol nad istinom, vrijednostima ili moralno poželjnim ponašanjem. Mi na takvo što ne pristajemo, bez obzira na naš spol, rod, spolnu orijentaciju ili nešto četvrto. I mi, kao i Zagreb Pride, vjerujemo da je Hrvatska ‘zemlja za sve nas’. Jutrošnjom akcijom želimo izraziti podršku svim hrabrim ljudima koji će danas koračati Zagrebom, zahvalnost svima onima koji su proteklih jedanaest godina koračali, ali i nadu i namjeru da se u budućnosti i u Osijeku borimo za jednakopravnost svih članova ovog društva. Ovim činom poručujemo sugrađanima da postojimo, javnosti da se ne bojimo, a vladajućima da ovdje pripadamo. Danas će neki od nas otići u Zagreb, ali ćemo već sutra ponovno živjeti u Osijeku. I već sutra želimo živjeti u Osijeku koji jednakopravno pripada svim svojim građanima.”
Toga jutra na osječkim je ulicama izvedena ponosna šarmantna gerilska akcija ukrašavanja mnogih spomenika roza kravatama. Okićeni su Krleža, Starčević, Waldinger, Grupa građana na centralnom gradskom trgu… Osobito mi je draga mašna na somnabulnoj statui generalita Tuđmana, onoga pod čijim su legendarnim škrgutom zuba, ljudska prava mrvljena u paramparčad.

Oglasi

3 komentara

Filed under Društvo

LJUBI BLIŽNJEG SVOG

Sramota! Upozoravat ću i milijun godina ako treba: MRŽNJA je u Hrvatskoj i dalje najkurentnija roba. Kad i ne zarađuje gromke aplauze na otvorenoj društvenoj sceni, bar joj se namiguje sa simpatijama ili joj toleriraju pravo građanstva. Naprotiv, LJUBAV je ta koja je osuđena na vječno sumnjičenje, satjerana u ilegalu, najbolje da je nema na vidiku. Iza ljubavnih gesta uvijek je neka mekoća, tako odbojna neimarima armiranog naci-stroja. A kad je riječ o ljubavi prema istom spolu, uh, onda se tek užare očnjaci čopora trećerazrednih ćudorednika ove, više nego većinski pobožne zemlje. I baš sve im je dopušteno, dok rigaju svoje arsenale netrpeljivosti. Ni najbanalnija prekršajna a kamoli kaznena prijava od nadležnih državnih institucija još uvijek nije pristigla za bezočan i do kraja otvoren govor mržnje kojim javno prijete velikodostojnici ovdašnje Katoličke crkve. Jezikom rulje, posve skinuvši rukavice, neki oltarski jastrebovi vrište najgore homofobne uvrede, gaze dostojanstvo čovjeka, optužuju sadašnju socijaldemokratsku administraciju da je nacistička i zazivaju ratničke pučeve da se tu istu vlast zbriše… Za upotrebu kjukluksklanovskih alata ne stižu im packe od crkvenih šefova (što drugo zaključiti nego da se i vrh hijerarhije KC-a u Hrvatskoj, uz prešutni blagoslov Vatikana, blaženo slaže s totalitarnim metodama pod kojima istrčavaju “mangupi”) niti sekularna država zaštićuje svoje građane od pogroma. Zasad verbalnog, ali te su granice na ovim prostorima uvijek tako tanke.
Što je drugo preostalo LBGT osobama nego da dignu glas protiv još jedne gadne epizode u kojoj se gazi njihova ljudska potreba za ljubavlju i samosvojnošću. “Proteklih mjesec dana Katolička crkva vodi homofobnu kampanju kakva se još nije mogla doživjeti u Hrvatskoj. Nas – lezbijke, gejeve, biseksualne i transrodne građane i građanke RH – se sustavno demonizira, spominjanje našeg postojanja se naziva ‘razaranjem čovjeka’, masovno se dijele leci u kojima se homoseksualnost proglašava protuprirodnom, Božić se pretvara u blagdan mržnje protiv LGBT osoba, biskupi čine sve što mogu da pogaze dostojanstvo lezbijki, gejeva, biseksualnih i transrodnih osoba koje žive u Hrvatskoj. Vrhunac svega su skandalozne, uvredljive i mrziteljske izjave, u kojima nas se optužuje da uništavamo Hrvatsku, čime se LGBT osobe želi još više poniziti i izolirati u društvu, te izložiti progonu i nasilju”, poručili su iz Zagreb Pridea, organizatora prosvjednog skupa “Ljubi bližnjeg svog”, održanog 12. siječnja pred Zagrebačkom katedralom.
Mirnu, dostojanstvenu prosvjednu akciju dvjestotinjak građana (koji su Crkvu željeli zorno podsjetiti da je izgleda spalila sve one stranice Biblije gdje je upisana ljubav prema bližnjem) morao je čuvati kordon oklopljenih specijalaca. Jer, pred katedralom su već bile protučete mrzitelja, oboružane i ustaškim zastavama, uzdignutih ruku, doveli su i mržnjom zatrovali čak i četrnaestogodišnju djecu. Njihov skup besramnih uvreda i zazivanja nasilja nije bio ni prijavljen, dakle, apsolutno je nezakonit.
Osim neprikrivenih mrzitelja i gadova, koji svoj bijes prema tuđem pravu na drugost uopće ne taje, možda su još gori oni prikriveni. Ono, kad se kao ušljivi objektivni komentatori jave iz zaklona medija pa “blagonaklono” spočitnu LGBT osobama da su možda izabrali krivi tajming, da nisu trebali izazivati nasilnike?!! Drugim riječima, da ne izlaze iz geta u koja bi ih ti komentatori najradije zamandalili, da ne dižu protuprirodne poglede u liftu i ne vrijeđaju većinskog hetero komšiju. To me uvijek podsjeća na onaj ustaljeni atavistički argument kojim se u nas žrtve sumnjiče da su možda izazvale silovatelja.
Također su mi bljutavi i jedva prikriveno mrzilački naslovi po nekim medijima koji su kao precizno izračunali koliko je porezne obveznike stajalo nabrijano policijsko osiguranje skupa “Ljubi bližnjeg svog”, pa s debelih naslova mašu brojkama utrošenih para. Ali, pogriješili su adresu. Račun se može ispostaviti samo mrziteljima, nikako ne onima koji su govorili o ljubavi i dijelili poljupce.

1 komentar

Filed under Društvo, Religija

GAZI, GAZI PEDEREEEE!

Nasilnici su uvijek nasilnici, bez obzira na pogonsko gorivo. Ali valjda su mi najogavniji tabadžije “izazvani” ljubavlju. Oni bijedni zločinci iz kojih mržnja gejzirski pokulja jer se pred njihovim očima netko drznuo voljeti!

Zamišljam dvoje isfrustriranih, mrzilačkih stvorenja kako se neko veče drndaju u zagrebačkom autobusu. Ponoć je prošla, tko zna na što su dotad utrošili isječak svog mizernog života. Jesu li pred nekom drugom silom morali pokunjiti glave, jesu li dokrajčili koje pivo iz dućana, smotali trećerazrednu travu i ne znaju kud bi sa sobom. On i Ona drmusaju se u tom prokletom sporom busu, mrze sebe i cijeli svijet kao bonus, samo im treba netko da im naleti pod šake. I tada, kao naručeni, u zamućeni vidokrug upadnu im dvojica mladića kako nježno izmjenjuju poljupce. Zaljubljeni, sretni i nesvjesni da se švercaju u autobusu za rugobnu stvarnost. Jedan još i govori španjolski, stranac dakle provokatorski. Mmmmm, kakva poslastica za iživljavanje! Da im treba jebat majku pedersku, prva se (kažu očevici) nabrijala Ona –visoka djevojka, tamne kose prošarane svijetlijim pramenovima- i počela ložiti svog druga u mržnji. A On –mladić svjetlije puti, jako kratke kose, oko 175 visine, u ranim dvadesetima-, ne budi lijen, jer mržnja nikad nije lijena, prvo izbljuva bujicu uvreda: “Pederčine, gubite se odavde! Koji kurac radite ovdje?!” Pa, sve bodren curinim vriskovima, skoči s verbalnog na konkretno divljanje. Šakama i nogama mlatio je po nesretnim dečkima, puštajući im krv, neometan ni od koga u tom mračnom autobusu, zaustavljenom na stanici ispred Tehničkog muzeja u Zagrebu. Brutalno cipelarenje prestalo je tek kad je vozač uspio zatvoriti vrata (?!) i riješiti se siledžija koji pobjegoše u noć. Poniženi i premlaćeni mladići, 24-godišnji zagrebački student i njegov partner, državljanin Španjolske, prijavili su policiji ovaj zločin iz mržnje. Iako se nasilnicima nitko nije pokušao suprotstaviti, policija ima iskaz jednog svjedoka a Udruga Zagreb Pride je došla do tri svjedokinje koje su spremne svjedočiti u korist oštećenih. Dakako, o sramnom, najnovijem zločinu iz mržnje izazvanom spolnom diskriminacijom, obaviještena je i španjolska ambasada, a Zagreb Pride će podnijeti i kaznenu prijavu protiv zasad nepoznatih počinitelja.

Da korijeni brutalnih paranoja i nasilnog potčinjavanja zriju i u svakodnevnim, banalnim i neobaveznim ponašanjima, upozoravaju sa Sveučilišta u Alberti, Kanada. Kao “socijalno ogledalo” pokrenuli su web stranicu (NoHomophobes.com) koja reflektira i bilježi casual homophobiu, sustavno prati učestalost u brzopletom, nepromišljenom, potrošnom korištenju anti-gay izraza poput “peder” ili “lezba” u kolokvijalnoj komunikaciji. Brojke, snimljene u istraživanju, uistinu su nevjerojatne: izraz “to je tako gay” u Twittosferi unutar tri mjeseca korišten je 800.000 puta, a nedvojbeno najkorišteniji izraz je “peder” i to 2,4 milijuna puta! Na primjer, neka djevojka, učenica medicinske škole, tvita o tome da joj je blesavo u propisanoj bijeloj kuti i da se u njoj osjeća “tako pederski”!

“Na našoj stranici ni na koji način ne dajemo naslutiti da su oni koji su koristili takve riječi to činili s namjerom i iz homofobije. Riječi mogu povrijediti i želimo da ljudi promisle prije njihove upotrebe”, kaže dr. Kristopher Walls sa Instituta za studije seksualnih manjina albertskog Univerziteta. Od nevinih zajebancija i “štosnih” etiketa često je premalen korak do otvorene mržnje. Koja kupuje autobusnu kartu samo u jednom smjeru – smjeru destrukcije.

 

Komentiraj

Filed under Društvo

DJEVOJKE, FINE I MRTVE

Doznali smo najnoviju cijenu diskriminacije u Hrvatskoj: 1200 kuna mjesečno. Bez režija. Toliko će vam odrapiti iznajmljivači jednosobnog stana na zagrebačkoj Trešnjevci, pod uvjetom da ni mrtvi ne priznate ljubav. Prema osobi istoga spola. Možete, naravno, ući u rizik. Hladno zanijekati da imate nešto s njim/njom, da ste vas dvoje tek slučajni sustanari u podstanarskoj avanturi, da iz čisto praktičnih razloga dijelite taj komp, kojeg upravo istovarate iz raspadajućeg renaulta četvorke, i escajg, rasparene tanjure, plišanog medu kojem fali jedno uho. Možete, naravno, stisnuti zube i jezik iza njih, rizikovati i useliti se. Kaparu ste platili, koža vam nije crna, prezime ne smrdi na tuđinu, zaposleni ste, ne liježete kasno, ne razbijate se od tuluma dok pošteni svijet na dvorište pušta turbonacifolk. Trebalo bi sve biti u redu. Jebiga, sanjarite vi, kad zatvorite vrata pljesnive gajbe, nekako ćete ukrasti zatomljene poljupce, vi ilegalci svakodnevni, šmugnut ćete jedno drugom u krevet i pustiti ljubavi na volju. Samo, prigušite sretne uzdahe, gazdarica nosi rezervne ključeve i predatorski vreba. Ukeba li vas u zanosu, kad ste otplovili u ekstazi i zaboravili na gadni svijet oko sebe, uđe li vaša trenutna vlasnica u brižno čuvanu intimu, očekujte njen mračni hropac kao u onoj Matanićevoj melodrami: “Strašno! Ližu jedna drugu! Lezbače!” I dabogda je taj zlehudi bijes, izbačen kao opaki trač, najgore što će vas zadesiti, jer mnogi bi vas htjeli vidjeti mrtve hladne. Tada ste najfiniji.

Istovremeno dok u Gavelli kreću pokusi predstave “Fine mrtve djevojke” u režiji Dalibora Matanića i prema tekstu Mate Matišića (isti tandem je prije deset godina proizveo istoimeni veliki mali film o bogatstvu ljubavi i bijedi mržnje) dvije djevojke kreću u teški fajt za svoju pogaženu ljudskost. Mlade Zagrepčanke četiri mjeseca su u vezi. Nataša (22) radi a Sandra (23) studira. Ljubav, strast, nježnost i troškove žele dijeliti svakodnevno i odlučile su živjeti zajedno. Pa su krenule pratiti oglase. Na jednom portalu su nabasale na spomenuti trešnjevački stan, ponuda im se učinila okej, Nataša i radi u blizini. Otišle su pogledati. Dočekao ih je mlađi muškarac, izverglao osnovne informacije o režijama, režimu plaćanja i o tome da, ako usele, ostaju u aranžmanu “na crno”. Nakon nekoliko dana Nataša je nazvala tipa i obavijestila ga da su se odlučile za stan. Momak ju je prebacio na svoju majku, koja daje konačni certifikat podbnosti za podstanare. Mama je prvo plasirala nekoliko notornih anketnih pitanja o godinama klijentica i zaposlenju, a onda je htjela znati i nešto više: “Gospodična, jel’ vas mogu pitati nešto osobno?” Kimnula je Nataša, u znak pristanka, ajde da i to riješimo pa da useljavamo, a onda je slijedila mučna isljednička scena:

“Vi i ona djevojka koja je s vama došla pogledati stan, vi ste lezbijski par?”
“Ne vidim kakve veze to ima s unajmljivanjem stana?”
“Možete li odgovoriti na pitanje?”
“Jesmo.”
“Aha.”

Ne, ovaj dijalog nije napisao Matišić, niti ga je režirao Matanić, iako trešnjevačka milostiva jako sliči njihovoj izmišljenoj mami Olgi. Gazdarica je prvo zanijemila u šoku a onda je otpravila Natašu s izgovorom da mora razmisliti o svemu. Nataša je kasnije nazvala s posla a dilerica podstanara rekla je da je stan ipak izdala “dobrom, mirnom studentu koji vikendom putuje doma” i još je dodala, da ne bude zabune, “Mi smo liberalna, demokratska, ljevičarska obitelj, ali ništa od stana”. Probe radi, i jedna Natašina kolegica okrenula je isti broj, javio se dežurni sin (ne, ni on nije Daniel iz tamne fikcije Matanića & Matišića) i kad je čuo da bi ova htjela useliti s partnericom, zabezeknuo se: “Partnericom?!” i dodao da stvar mora proslijediti mami.
Izbacivanje iz unajmljenih stanova, odbijanje najma i razna druga poniženja često se događaju LGBT osobama koje podstanarče u Hrvatskoj, no rijetki odluče nešto poduzeti. Nataša i Sandra naumile su boriti se za svoje dostojanstvo i podići tužbu protiv diskriminacije, obrativši se udruženju Zagreb Pride za pravnu pomoć. “Svake se godine u vrijeme Povorke ponosa razviju rasprave u kojima nam se spočitava da nemamo zbog čega izlaziti na ulice kada imamo sva prava. Ovo je tipičan primjer da se naša prava svakodnevno krše”, kaže Sandra. Nataša i Sandra tražit će utvrđivanje diskriminatorskog postupanja i naknadu štete. S obzirom na to da je iznajmljivanje stana tržišna usluga, radi se o izravnoj diskriminaciji, i to u ovom slučaju na temelju seksualne orijentacije. Zatrovani homofobi ili rasisti često ističu trivijalni alibi da sa svojim jebenim privatnim vlasništvom mogu postupati kako žele. Blaženi u svojim brutalnim zabludama, istina je da u svoju netrpeljivu izolaciju ne moraju nikoga pripustiti, ali ukoliko stan izdaju na tržištu, dakle očekuju profit, podložni su zakonima morala i tržišne nediskriminacije. Kao da proizvode margarin pa na njemu velikim štampanim slovima napišu: CRNCIMA ZABRANJENO!

Elem, htio bih vjerovati da je priča o Nataši i Sandri zapravo smišljena u Gavellinu marketingu, kao foršpan za “Fine mrtve djevojke 2”. Ali, tko sam ja da vjerujem. Pogotovo u Hrvatskoj gdje se loše fikcije uvijek ostvaruju.

Komentiraj

Filed under Društvo

HRABRE DUGINE OBITELJI

Kad je Nada najboljim prijateljima povjerila da je njezina kćerka Marina lezbijka, grubo su je otepli: “Da smo na tvom mjestu, mi bi je zaklali, to je sramota!” Bila je šokirana. Nije mogla vjerovati što čuje od onih od kojih je očekivala podršku a ne primitivnu osudu. Naravno, povrijeđena i razočarana odmah je raskinula lažno prijateljstvo. “Na žalost, još uvijek ne živimo u društvu u kojem je biti gay nešto normalno. Bojim se da mi sin neće moći naći zaposlenje zbog toga, bojim se da će ga netko izudarati na cesti. S time se pokušavam nositi od trenutka kad mi je priznao, i to nije lako. Kroz glavu mi prolaze strašne slike, priznajem da se bojim za njega. I to prvenstveno zbog okoline u kojoj živimo”, iskreno iznosi Jadranka svoje zebnje, otkada joj je sin, još kao trinaestogodišnjak, priznao da je gay. Priče ovih zagrebačkih majki tek su dio složenog odnosa roditelji-djeca-društvo. Novog rasporeda snaga koji se rastvara iz osjetljive ljušture nakon što je dijete hrabro autalo svoje pravo na drukčiju seksualnost. Pravo na posebnost, sreću, ljubav i život punim plućima. Dijete, u pravilu, prvo skuplja snagu otvoriti se, priznati sebi i okolini svoju intimu drugosti, ponos, samosvojnost, svoju posebnost u odnosu na društvenoproklamiranu “prihvatljivu” većinu. Svima ostalima, porodici i društvu, do te je hrabrosti puno teže doći. Posebno u histeričnim, konzervativnim i diskriminatorskim sredinama koje najčešće reagiraju pukim nasiljem.

“U prvom trenutku kada mi se Marina otvorila, moram priznati da sam se osjećala neobično. No, to je trajalo tek nekoliko sekundi. Poslije mi ta činjenica da je moja kći lezbijka nije predstavljala problem. Vjerojatno zbog ljubavi. Iz ljubavi prema svojoj kćeri. Jer, ipak je to najvažnije u cijeloj priči. To njezino hrabro priznanje nije pogoršalo naš odnos nimalo. Dogodilo se zapravo nešto sasvim suprotno. Moja kći i ja postale smo nakon toga mnogo bliže, čini mi se da smo se počele razumijevati na jednoj višoj razini”, povjerila se majka Nada. Roditeljima nije lako. Ne bore se svi istom ustrajnošću s vlastitim predrasudama, s vlastitim naslijeđenim krutim odgojem. Djeca se najčešće poput ranjivih latica prvo otvaraju majkama koje uzimaju zadatak da oca pripreme na to da mu je “sinčina” zaljubljena u muškarca. I da ta ljubav sija nesmanjenim sjajem u odnosu na onu masovniju.

Kako će u društvu ionako naići na mučnu netrpeljivost i otvorenu diskriminaciju, jako je bitno da tim mladim bićima ne uzmanjka ljubavi i podrške u roditeljskom domu. Svaka pomoć u trauamtičnom susretu roditelja s drukčijim, iznimno je dragocjena. Kada se radi o netipičnim obiteljima, razgovor sa drugima u sličnim životnim okolnostima može biti vrlo koristan i ohrabrujući. Zagreb Pride prošle je godine po prvi put organizirao susret LGBT roditelja, kako bi podijelili svoja iskustva, probleme, strahove i nade. Sudionici su bili iznimno zahvalni i zadovoljni, stoga će se i ove godine (14. listopada u zagrebačkom klubu MAMA) okupiti Dugina obitelj – grupa podrške LGBT roditelja/ica. Organizatori pozivaju sve LGBT roditelje i roditeljice te one koji to žele postati na prvi susret kako bi se upoznali i razgovarali o svojim potrebama, interesima, očekivanjima… Pa da međusobno razmijene i ponosno podignu ogorčeni glas, poput onog Splićanke Bianke: “Puna mi je kapa te takozvane hrvatske tradicije. Ovo se mora napraviti, ovo se ne smije, ovo se očekuje od tebe i slične gluposti. Većina bi moju kćer najradije poslala na Goli otok ili u ludnicu!”

Komentiraj

Filed under Društvo