Tag Archives: Željko Jovanović

KOČIJE I BUNDEVE

Bila jednom jedna uboga Pepeljuga. Kinjila se na socijalnom dnu, zlopatila bez perspektive, sve dok jednoga dana nije odlučila zgrabiti sudbinu u vlastite ruke. Što će reći: bogato se udati. Jer, u feudalnoj zabiti u kojoj je prezrena odrastala, ništa se nije proizvodilo, sve su vrijednosti rada ismijane i ponižene. U tom su kraljevstvu, bogu iza nogu, postojale samo dvije kaste – bogati i siromašni, vladari i bijednici. Prvi pokušaj upisivanja u društvo basnoslovnih, za Pepeljugu je neslavno propao. Zlatne kočije u kojima je pristigla na prinčevski bal raspale su se u paramparčad i vratile u prvobitno stanje bundeve. No, u bajkama je sve moguće, pa je princ pošao u potragu za svojom dragom i, ni manje ni više, prepoznao ju u zapećku onako crnu od ropskog rada i uzeo za nevjestu.
Naravoučenije ove bajke (koja se u današnjoj Hrvatskoj sve češće doživljava kao basna) je slijedeće: u prosjeku se svi mi vozimo u zlatnim kočijama, samo se većini, kad otkuca ponoć, one pretvaraju u bundeve. A manjini u glamurozne turbolimuzine vrijedne tričavih šestotinjak hiljada kuna. Ima li bestidnije demonstracije vlastohlepne moći i bahatosti nego što je najnovija obnova luksuzne ergele u garažama Sabora, Vlade i ministarstava?! Više od 1.500 novih metalnih ljubimaca naručeno je na leasing, od toga za najrazmaženije face će stići devet A6 mrcina, čija se pojedinačna vrijednost kreće između 500 i 650 tisuća kuna! Usred onoga što se jedva može nazvati dnom dna –jer, agonija je daleko dublja od kakve-takve čvrste osnovice nekog tla na dnu ambisa-, usred brojke od skoro 400.000 ljudi bez posla, premijer Milanović ladno odlazi u mondeno skijalište, a skupe limuzine dolaze na noge njegove supijane administracije. Neosjetljivost je preblaga riječ za to debelokože društvo otuđenih parazita. “A što hoćete, da dođem kočijom u Ministarstvo?” nabusito je novinarima odgovorio ministar znanosti i obrazovanja Željko Jovanović. Ne znam jesu li Jovanović i družina ikada čuli za kolegu im socijalista (socijaldemokracija? wtf? – sigurno se domaći socijaldemokrati naprežu u odgonetkama), pokojnog švedskog premijera Olofa Palmea. Podsjećam, Palme je umro nešto iza ponoći 1. ožujka 1986., od posljedica umobolnog atentata. Pucano je na njega i suprugu dok su se pješice, ne u luksuznim automobilskim lađama, bez ikakvog osiguranja, vraćali iz kina.
Za početak, zašto političari u Hrvatskoj ne razmisle o tome da na posao idu javnim prijevozom, zašto ne. A zatim, ne izliječe li se od inodlencije i prezira prema narodu, mogli bismo ih vozati na taljigama srama. Nešto poput javnog sramoćenja u doba francuske revolucije. To im treba priuštiti, pa neka se onda busaju u prsa ogrezla u pohlepi.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo

FAKIN ŠIT DEVEDESETE

“Ma, jebite se, Devedesete, i vaša priča je gotova / I dabogda se nikad ne sete svih ovih protuva i skotova…” Eh, lijepo je to Đole Balašević iz duše odrapio, ali pjesma nažalost ne vrijedi. Ugasila se kao utopijska mantra. Jer, posve je sigurno, strmoglavljujemo se natrag u olovne godine pune olova i volova. Zemlja bezakonja ima jedan jedini kurs: punom parom unatrag. Ovdje se stalno film vrti unatrag, da se ukenjaš od nijeme zabave.
Evo, Zdravko Mamić. Crni retro do kamenog doba. I kad s Dinamom derneči na zagrebačkom aerodromu u razderanoj plavoj polo majici, on nosi crnu košulju – svoj pravi dres za poniženja, maltretiranja i gaženja. Treba li podsjećati, onda ajmo još jednom: on je takav odvajkada. S parama u džepu i rasizmom u primozgu. Mediji su ga stvorili i gladili, suci i policija nikad ni dotaknuli. Prvi put kad je Mamić nekome u lice hračnuo uvredu da je “đubre” i da će mu se napit krvi, ili kad je imao homofobne ispade mržnje, mediji su morali ugasiti kamere, istoga časa zaboraviti barabu, a institucije koje za to primaju plaću, morale su obaviti posao – kazniti rušitelja zakona i uljuđenih normi. Ali mediji se ovdje hrane “pitoresknim” i “kontroverznim” tipovima koji nastupaju u “živopisnom stilu” i zato proizvode medijsku platformu za male i velike fašizme. I opet su kamere pohrlile pred zatvor u kojem je El Maminjo (kako mu mediji i dalje mazno tepaju) proveo noć i opet pedantno zabilježile svako slovo o njegovom ljubljenju parketa po kojem je hodala dobrohotna sutkinja. Mamićevo najnovije rasističko brojanje srpskih krvnih zrnaca ministra prosvjete Željka Jovanovića, samo je jedan od njegovih brojnih alata destrukcije i obrta love. I nikako nije iznenađenje, jer iza njega je podulji staž nasilja. Sjetimo se: fašizam uvijek isklija prvim šamarom po obrazu drukčijeg, prvim razbijenim izlogom, prvom izjavom da “homoseksualci nebi mogli glavom na kopačku…” A završava milijunima pogromljenih žrtava.
Skaredna mi je Mamićeva isprika u interviewu za srpske novine Informer: “Želim se ispričati Srbima i objasniti da nisam htio vrijeđati srpski narod. Izuzetno poštujem vaše ljude. Cijenim Srbe i ispričavam se svima koji su se možda pronašli u mojim riječima. Pa, ja imam više prijatelja u Srbiji, nego cijela hrvatska vlada zajedno. Neka srpski narod bude miran, želim im svako dobro…” Ono, sprašiš nekom metak u potiljak pa kažeš: “Upsss, izvinte! Istrgnut sam iz konteksta.” Fuj!
Stomak ti se stisne u grču strepnje dok HDZ parajavno potpiruje međunacionalnu mržnju po Vukovaru i gdje još stigne, a saborska haespeovska zastupnica Ruža Tomašić sije sulude rasističke teorije (“Hrvatska je za Hrvate a svi ostali su gosti”) i ladno se gramzivo natječe za EU parlament! Zar je čudo, dakle, da su dolje u Kistanjama mržnjom nadojena djeca izgazila djecu? Da su premlatili mlade bogoslove iz ubavog manastira Krka samo radi njihove pravoslavne vjere i srpske nacionalnosti.
Napokon je i premijer Zoran Milanović stvari jednom nazvao pravim imenom: crnokošuljaši su opet tu i prijete da kaosom premreže Hrvatsku. Kao da su ikad nestali iz ove zemlje nijemog filma.

Komentiraj

Filed under Društvo

DJETELINE SREĆE

Sigurno ste milijun puta čuli onaj vic o engleskoj demokraciji i travi. Kao, nema tu problema, rez ovamo, štric onamo, malo zaliješ i eto solidnog društva i još boljeg travnjaka. Tako najmanje 500 godina u kontinuitetu. Naravno, nije građanska demokracija sustav bez mana. Ali, ako se dugotrajno i nesebično njeguje, ipak ljudima vraća najviše. Poput najkvalitetnijeg travnjaka. Elem, od tog ugodnog travnatog tepiha udaljeni smo stoljećima. Strašna zapuštenost ovdašnjeg društva više nalikuje prašumi. Zato je svako zrnce civilne pameti i energije, dobrodošao putokaz kojim bi se ova džungla mogla raskrčiti. I pretvoriti u vrtove ugodnog življenja. Svaki napor koncentriran u buduću dugu njegu naših ukorovljenih institucija, valja podržati iz sve snage. Naslućujem da se dobre ideje kriju u beta-verziji predmeta Građanski odgoj i obrazovanje. Odnosno, nacrtu kurikuluma za provođenje ovog “baštenskog alata” u osnovnim školama od jeseni. Kurikulum je plod suradnje Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, Agencije za odgoj i obrazovanje, Mreže mladih Hrvatske te projektnih partnera: Centra za mirovne studije, Centra za ljudska prava i GONG-a, uz financijsku podršku EU.

“Cilj nam je nova kvalitetnija škola iz koje će izlaziti učenici koji će u školu ići zbog života, a ne zbog ocjena”, rekao je ministar Željko Jovanović, istaknuvši esencijalnu biljku koju smo odavno sasjekli u korjenu: školu kvalitetnog života. Rađa se mukotrpno, ali vrijedna je svaka sekunda borbe za tu vječnu odgojnu ustanovu. Od sljedeće školske godine (2012/2013) planirana je eksperimentalna faza Građanskog odgoja koja će trajati dvije godine. U šest zagrebačkih škola i šest škola na područjima od posebne državne skrbi program bi išao na sljedeći način: od prvog do šestog razreda osnovne škole novi kurikulum bi se integrirao u postojeće predmete (godišnja satnica 35 sati) – od hrvatskog jezika do likovnog odgoja. U sedmom i osmom razredu osnovne škole Građanski odgoj i obrazovanje postaje zasebni predmet, ali kao izborni, s istom satnicom. Iskreno, da je propisano i pet tisuća sati godišnje bilo bi premalo.

“Učenik će osjetiti što znači biti aktivan član društva u svim područjima, kako razviti socijalne i komunikacijske vještine, kreativnost i poduzetnički duh. Učit će koliko su neprihvatljivi svi oblici diskriminacije, od rodne do etničke i rasne, kako prihvatiti različite bez obzira na vjerski, materijalni ili bilo koji drugi status”, objašnjava Nevenka Lončarić Jelačić iz Agencije za odgoj i obrazovanje, hranjivu srž budućeg predmeta.

Klinci bi iz građanskih bukvara učili na primjer što je korupcija (oglednih slučajeva imamo ko pljeve), sve o lošim zakonima i nepoštivanju dobrih… Vjerujem da će se i đacima prvacima zorno pokazivati slike homofobne i rasističke đubradi što u nas prima parlamentarnu plaću. Znam da će biti naprednih đaka koji će pronicljivo dizati dva prsta i zapitkivati kako se to gradovima ove zemlje upravlja mobitelima – iz zatvora u drugim državama?! Predavanja, kako čujemo, neće biti klasična, nego interaktivna. Simuliranjem suđenja, primjerice, ili saborske rasprave. “Učenici će kroz ovaj kurikulum vratiti osjećaj za zajedničko dobro, koji kao da se u našem društvu zagubio”, kaže Nevenka Lončarić Jelačić. Zagubio se, gadno se zagubio. Povratimo ga, travku po travku ako treba. U svakoj prokletoj travuljini krije se djetelina s četiri lista. Nema razloga da je nas mimoišla.

Komentiraj

Filed under Društvo

LOŠE MATURSKO BRAŠNO

Da me izvedete pred streljački vod ni ja ne znam koje je boje Juditina… narukvica, prsten, šta već pitaju u testu? Ili koliko se prokletih ribarskih prigovarača nakrcalo u Hektorovićev čamac? Možda se među kreatorima testa iz hrvatskog jezika na ovogodišnjoj državnoj maturi i našao neki perverznjak koji je maturantima uvalio par nepodopština za Milijunaša. Ali, baš nikako se ne mogu upucati u razloge napumpane dreke. I opravdati đačko-roditeljsko-medijsku buku kakva se razlila ovom državicom od srijede, 23. svibnja, u ime istjerivanja maglovite pravde. Ništa ne sluteći, ministar obrazovanja Željko Jovanović se u četvrtak vozio u Split na regionalnu konferenciju o prevenciji debljine i šećerne bolesti, kad mu se počeo bjesomučno tresti mobitel. Iz misli o prekomjernom holesterolu, ministra su prenuli nervozni maturanti, njihovi očevi i majke, jebući mu sve po spisku. Da mu Ujevića, i baščansku, i onog propalog Gaja proizvođača namještaja… Ne budi lijen, Jovanović je odmah pozvao Gorana Sirovatku, ravnatelja Centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja (u čijem je resoru inkriminirana matura) i nakon sastanka pokušao ohladiti strasti: “Ako skupina profesora hrvatskog jezika koji će rješavati test hrvatskog jezika, a koji su maturanti rješavali, procijeni da je bio težak te rezultati državne mature pokažu da su ista pitanja bila problematična, ta će pitanja biti suspendirana.”

Čekaj, u čemu je stvar? U krajnjoj liniji ovim testom (s nespretnim pretencioznim premazom ili ne, o tome možemo raspravljati) je zahtijevano određeno ZNANJE. Fejsbuk revolucija se digla zbog besramnog traženja da maturanti pokažu NAUČENO!! Ma nemojte. Uvrijeđeni kao stare frajle, tako su vrištali maturanti, na žalost ponovo ostajući flegmatični prema pravim sranjima ovog društva. Traljavost obrazovnog sustava često je bljutavija od lošeg brašna kojim, nakon posljednjeg školskog sata, zasipaju nedužne prolaznike. Ali, svi ti prosvjetni truleksi, samo su odraz opće niskosti kriterija. Vladavina prosječnosti, ideal stjecanja isfoliranih pozicija bez muke, to je ono što punoljetna djeca prebrzo usvajaju, bez želje da se pobune. “Više ne osjećam ljutnju, osjećam samo žalost i jad”, piše anonimna maturantica, u mailu dostavljenom medijima. “Osjećam se kao tisuće i tisuće maturanata na koje je netko bacio cipelu i pogodio ih ravno glavu.” Blago njoj, ako u ovdašnjoj stvarnosti ne prepoznaje milijun drugih razloga za poniženje, tugu i jad. Činjenica je da se naši buntovi progresivne mladosti, srednjoškolaca i studenata, uvijek vrte oko problematike vlastitog dupeta. Testovi, iksice, špageti bolonjeze, besplatne karte za prijevoz… Kada su se 2009. maturanti digli i srušili Primorčev pilot državne mature, istovremeno ih je bolila ona stvar za to što taj isti ministar obrazovanja javno uživa u Thompsonovim nacispektaklima.

“Ne postoje ilegalni ljudi!” ogorčeno su vikali mladi Bečani u jesen 2010. Temeljem represivnog Zakona o azilu, arapskoj obitelji koja već godinama živi u Austriji, prijetio je izgon. Po gimnazijalku Araksyu policija je došla u školu. Što je opako razbijesnilo njene školske drugove, zabarikadirali su se u školu, a Araksyu sakrili. Zatim su izašli na ulice. “Ne želim živjeti u državi u kojoj policija otima djecu iz razreda i deportira ih”, rekao je 18-godišnji Moritz Wild, jedan od vođa male bečke revolucije.

Sjećate se kako je nedavno skoro linčovana romska obitelj u Škabrnji? Jeste li možda primijetili kojeg mladog bijesnog čovjeka da je izletio na ulice Zadra ili Knina, i vrisnuo protiv te diskriminacije? Ja nisam.

Komentiraj

Filed under Društvo