Tag Archives: Ženska soba

ZEMLJA U AGONIJI

Hrvatska odavno više nije u krizi. Ne bismo joj više smjeli tako neobavezno “laskati”. To u čemu se ova zemlja davi (kako točno dijagnosticira sociolog dr. Dražen Lalić) nije kriza nego gospodarska i društvena agonija. Elem, u agoniji i kaosu svakodnevno crkavaju kompasi društvenog reda. Zato oni koji još, kao posljednji Mohikanci, zabrinuto bdiju nad civilnim temeljima zajednice, uporno upozoravaju na sve kockice rasula. I u toj borbi nimalo ne gube koncentraciju i zavidnu energiju. Organizacije civilnog društva ne dopuštaju si, da tako kažem, ni dana odmora, nego stalno drže upaljene motore svojih djelatnosti. Djelujući preventivno za budućnost ili pokušavajući odmah sanirati štetu nastalu pod maljevima ove proklete društvene tvorevine.
U gunguli debelokožih poteza neosjetljivosti, u rasprodaji najosnovnijih ljudskih vrijednosti, jednostavno nas više ništa ne može iznenaditi. Zato je nedavno s pravom reagirano iz Ženske sobe/Centra za seksualna prava na nespretnu medijsku najavu iz Ministarstva socijalne politike i mladih da planiraju zatvoriti skloništa za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja te novac uložiti na psiho-socijalni tretman zlostavljača. Demanti iz Ministarstva je odmah uslijedio. Međutim, udruge civilnog društva koje se bave mučnim i odgovornim poslom sprečavanja odnosno rješavanja gomile problema nastalih nasiljem u obitelji, ne mogu biti spokojne. One upozoravaju da se u sustavnom rješavanju teških uzorka i posljedica obiteljskog nasilja, nikako ne smije ni teoretski razmišljati u “ili-ili” kategorijama: “Kao da su skloništa i savjetovališta s jedne strane, i rad s počiniteljima nasilja s druge strane, nešto suprotstavljeno i oprečno, a ne nešto komplementarno, što se nadopunjava i ne može jedno bez drugoga. Skloništa i savjetovališta, kao i rad s počiniteljima sastavni su dio iste cjeline, a to je suzbijanje nasilja u obitelji i pružanje pomoći i podrške žrtvama nasilja”, kaže dr. Maja Mamula, psihologinja i koordinatorica Ženske sobe/Centra za seksualna prava, u inspirativnom razgovoru za portal Civilno društvo.
Ideja o udaljavanju nasilnika, a da u domu ostaju žrtve – najčešće žena i djeca (da ih se dodatno ne traumatizira) u osnovi jest opravdana, ali u praksi naših otužnih socijalnih kataklizmi znade se pokazati bukvalno nemogućom. Primjerice, u zajedničkim kućanstvima kad bračni par živi s muškarčevim roditeljima. Možemo li zamisliti kakav bi pakao nastao za ženu koja bi ostala u tom kućanstvu, trpeći predbacivanja da je “isprovocirala” muža i, zapravo, dobila što je zaslužila.
Zato bi se jednostrano ukidanje “sigurnih kuća”, a u ime nekakve restriktivne politike štednje brzo pokazalo kao neproduktivno.
“Neke žrtve prijavljuju nasilje tek nakon nekog vremena u skloništu/ savjetovalištu, kada se dovoljno osnaže i ohrabre da bi mogle podnijeti prijavu. Bez takve pomoći i podrške vjerojatno bi i dalje nastavile skrivati nasilje koje preživljavaju, optužujući sebe. Skloništa imaju i pripadajuća savjetovališta, u kojima žrtve dobivaju dugoročnu besplatnu pomoć i podršku kako za konkretne probleme s kojima se suočavaju (npr. razvod, imovinska parnica), tako i za proradu traumatskih iskustava, kako samih žena, tako i djece”, obrazlaže Maja Mamula.
Ona ističe da u našoj zemlji i dalje vladaju značajne predrasude kako prema radu Organizacija civilnog društva tako i prema ženama žrtvama nasilja u obitelji. “Spojite te dvije predrasude zajedno i postaje jasno zašto smo tu gdje jesmo”, gorko zaključuje Mamula.

Komentiraj

Filed under Društvo

POLJUBAC – NE UDARAC!

“Napravili smo važne promjene po pitanju suzbijanja nasilja nad ženama, no predstoje nam još brojni drugi koraci, a jedan od njih je upozoriti građane na taj problem i podići osviještenost”, rekla je u Zagrebu koordinatorica Ženske sobe Maja Mamula.
Upravo ta VIDLJIVOST, transparentna prisutnost informacije da brutalnost živi tu odmah iza susjednih vrata, od presudne je važnosti za efikasnu borbu protiv nasilja. Previše je toga ukorijenjeno u našem poludivljem društvu, previše se toga mete duboko pod patrijarhalne tepihe (naizgled je u ruralnim sredinama situacija drastičnija, ali i u visokoparnim “urbaniziranim” zajednicama itekako caruju metode šake i psihonasilja) a premalo izlazi na vidjelo javnosti. Nasilje prema ženama zauzima visoko mjesto na užasnoj hijerarhijskoj piramidi tolerirajućeg tlačenja. Zato su sve platforme, svi alati na kojima se može uspostaviti medij otpora protiv društva ogrezlog u nasilju, iznimno dragocjene.
“Sigurno mjesto” jedna je od takvih kampanja (u organizaciji udruge Ženska soba-Centar za seksualna prava) koja je u nedjelju, 23. lipnja, na zagrebačkom jezeru Bundek poduzela javnu akciju “U tri klika biraj život bez nasilnika – Sportom protiv nasilja”. Cilj akcije bio je involviranje što većeg broja građana u borbu protiv nasilja nad ženama kao i edukacija o mogućnostima zaštite. Naime, porazna je činjenica da se znatan postotak žena miri s divljačkim stanjem stvari, smatrajući da je njihovo “prirodno stanje” da budu žrtve. Još je tragičnije da im država, ne pružajući adekvatnu zaštitu, to uvjerenje podupire.
Medijska baza akcije jest web-stranica Sigurnomjesto.hr. Niz je poznatih osoba, političara, pjevača, glumaca, sportaša, znanstvenika… (Ivo Josipović, Jelena Radan, Davorin Bogović, Ksenija Marinković, Urša Raukar, Mario Kovač, Aleksandar Štulhofer, Rujana Jeger, Vinko Brešan, Goran Bogdan, Mima Simić, Vinko Brešan…) uključenih u kampanju i njihove se jezgrovite antinasilne poruke mogu pročitati na stranici. “Poljubac – ne udarac! Razgovor – ne nasilje!” poručuje glumica Urša Raukar a filmski redatelj Vinko Brešan kaže: “Prirodno je prezirati i osuđivati nasilje. Uglavnom mislimo na fizičko, a moramo osvijestiti i druge oblike, kao što su psihološko ili ekonomsko.”
Posebno je simbolično što je na Bundeku održano natjecanje u šestercima između profi rukometaša i poznatih osoba. Također su rukometaši Blaženko Lacković, Marko Kopljar, Damir Bičanić i Lovro Šprem otvoreno progovorili o važnosti prepoznavanja problema nasilja nad ženama u hrvatskom društvu. Upravo se sportske arene u nas posve neopravdano pretvaraju u obore za krda muškaračkog šovinizma i prave eksplozije nasilja. Stoga je neizmjerno važno da sportske zvijezde svojim angažmanom djeluju na odgoj – od najmlađih do matorih usijanih glava.

Komentiraj

Filed under Društvo

ODRŽIVI RAZVOJ GRAĐANINA

Teško je nabrojati sve pore zapuštenosti našeg ubrloženog društva. Dvadeset i dvije godine neprekidni tajfuni brišu ovdašnje institucije normalnog življenja. A iza tih toksičnih nepogoda, zemlja i ljudi postaju sve osiromašeniji u moralnom i ljudskom smislu. U tome nije najtragičnija financijska kriza (naravno, bez para se ne može), ali bijeda duha, svijest o institutu građanina kao središta, kao generatora oko kojega se država mora vrtjeti, to je u Hrvatskoj poharano kao da je napalmom sravnjeno. Pobogu, ovdje je vertikala građanina pojedinca postala skoro pa sramotna pojava. Nisi li dio nekog klana, krda ili udruženog zločinačkog pothvata, teško da će se čuti tvoj glas. Što nipošto ne znači da nema nade, da je nemoguće početi od nule i početi veliko pospremanje poniženih ljudskosti. Posla je puno, ali svaki mali korak u pravcu održivog razvoja građanstva je od neprocjenjive vrijednosti. Da bi se iznurenim, iznerviranim građanima vratilo samopovjerenje, samopoštovanje i vjera u dignitet, potrebno je krenuti bukvalno od malih nogu. Od školskih klupa. Tamo gdje se poniženja počinju učiti češće od abecede, gdje se nasilje uvježbava češće od skoka u dalj. Da bi se u divljim nasadima Hrvatske uspješno primila i razvila društvena kohezija u kojoj građani aktivno sudjeluju u svim društvenim procesima i životu zajednice, u škole je nasušno potrebno uvesti građanski odgoj i obrazovanje. Od osnovne preko srednje škole do visokog obrazovanja. Pri tome se znanja, vještine i stavovi moraju razvijati u svih šest dimenzija – političkoj, ljudsko-pravnoj, društvenoj, kulturološkoj, gospodarskoj i ekološkoj. I da vidiš plodova, mic po mic, ali što su krhkiji ti plodovi koje odnjegujemo, bit će slađi. Održivosti građanskog odgoja i obrazovanja (s naglaskom na izazove u područjima posebne državne skrbi, gdje su građanska prava zaista smlavljena) nedavno je posvećen skup u Daruvarskim toplicama. Organizatori su bili Mreža mladih Hrvatske, Centar za mirovne studije i GONG, a uz njih su na skupu sudjelovali: Forum za slobodu odgoja, Documenta – centar za suočavanje s prošlošću, Direktna demokracija u školama, Ženska soba, CESI, Hrvatski centar za dramski odgoj, Koordinacija udruga za djecu, Kuća ljudskih prava, Volonterski centar Osijek, Ženska udruga Izvor, Udruga romskog prijateljstva Luna i Udruga za rad s mladima Breza. Prezentirajući svoje programe neformalnog građanskog obrazovanja i suradnje sa školama, udruge su istaknule niz iskustvenih opažanja od kapitalnog značaja za institucije koje će nositi razvoj građanskog odgoja.

Kao prvo, iznimno je važno osigurati kvalitetu i ujednačenost nastave građanskog odgoja i obrazovanja, što podrazumijeva jasnije određivanje nastavnog programa i određivanje osnovnih sadržaja. Znamo li kakve kaotične prilike haraju domaćim sustavom obrazovanja, posve je jasno da se pripremama građanskog odgoja mora pristupiti delikatno i najstručnije moguće. Zatim, potrebno je jasno predvidjeti nastavne sate, uz omogućavanje dovoljno slobode školama da osluškuju interese učenika i učitelja. Nužno je osigurati korištenje raznolikih metoda poučavanja s naglaskom na participativne metode i iskustveno učenje, bez brojčanog vrednovanja građanskog odgoja i obrazovanja. Uz sve to, neće izostati borba sa specifičnim terenskim problemima nerazvijenih oblika civilnog društva, nezaposlenosti, nacionalne i etničke diskriminiranosti. Zato je združena, vibrantna želja da se zanemareni građanski resursi ponovno odlede i stave u život, nešto što je gotovo pa urgentno pitanje opstanka ove zemlje. I sreće svakog njenog Građanina.

 

Komentiraj

Filed under Društvo

LJEPOTICE NOĆI

Imao sam dvadesetjednu godinu i stopirao sam do grada poroka, slikara i dijamanata. Vremena u izobilju, love puno manje. Tek što sam spustio ranac na Trgu Dam, prišla je i rekla na šušketavom engleskom: “Hoćeš sa mnom? Nisam skupa.” Rekla je to bez sjaja u očima, ravnodušnom rečenicom bez nade. Teško joj je bilo odrediti godine, mogla je imati šezdeset, a možda ju je život uduplo postarao. Masna sijeda kosa, lice sivlje od trotoara, gladna, izbodenih ruku. Jedva sam promucao da nisam zainteresiran, zgrabilo me nešto u grlu. Kasnije u distriktu crvenih svjetiljki, dok sam kuckao po izlogu i mahao najljepšim ženama svijeta, izloženim u Amsterdamu kao na policama shoppinga, shvatih da sam već upoznao njihovu budućnost. Kad im trošarine seksa pojedu i posljednji baršun kože a usne nepovratno ispucaju, kad ih država izvara na socijalnom a makroi slome i posljednje rebro, ostaju im samo pločnici.

Dok smo se u Parizu opraštali s dvadesetim stoljećem, tridesetog decembra 1999. ušli smo, moja žena i ja, u kinesku zalogajnicu na Pigalleu. U jedva dvadesetak kvadrata natiskalo se nešto kineskih obitelji, što je obećavalo da će hrana biti iskrena i svježa. A onda su uletjele njih dvije. Predivne, polugole, besprijekrono našminkane, samo s nagrnutim bundama iznad haltera, nosile su plastične kutijice s poklopcima. Nervozno su cupkale na štiklama, očigledno u smjeni, dok im je kuhar tovario večeru u kutije. Vrijeme je novac, negdje im je mračni šef i vlasnik nemilosrdno otkucavao sekunde koje troše izvan kreveta.

Sjećam se ovih gorkih sudbina dok iz Vlade javljaju o novim domunđavanjima u Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira. Novim bi se zakonom, osim osoba koje nude spolne usluge za novčanu ili drugu korist, prvi put sankcionirali i korisnici usluga, odnosno klijenti. Prostitutka koja ponudi svoje spolne usluge za novac i klijent koji takve usluge zatraži na javnom mjestu bit će kažnjeni novčanom kaznom od jedne do pet hiljada kuna, a oni koji te usluge i realiziraju – i prostitutka i klijent, bez obzira na to gdje ih realizirali – platit će globu u iznosu od četiri do deset milja kuna ili će završiti u zatvoru do najviše 60 dana. Tako veli suho slovo predloženog zakona. Okej, napokon se mušterije neće izvlačiti, što posebno dolazi do izražaja kod provaljenih lanaca visoke prostitucije, kad se potkoženi gadovi (često i znana imena politike i biznisa) nekažnjeno izvlače a žigosane i gonjene ostaju samo cure. Žene koje bez nužde nikad ne ulaze u najstariji zanat. Ljubav se dobrovoljno uvijek daje, samo se iz proklete muke prodaje. Međutim, model prema kojem se prekršajno kažnjavaju i prodavačice seksualnih usluga jednostavno nije fer. Hrvatske ženske udruge su prije dvije godine pokrenule kampanju “Ja sam ZA zakon”, tražeći da se, poput švedskog modela, isključivo sankcioniraju klijenti. Švedska je 1999. donijela zakon po kojem prostitutka nije ni u prekršajnom ni u kaznenom djelu, a klijent koji pokušava ili uspije kupiti njezine seksualne usluge – jeste. Udruge također upozoravaju da ni legalizacija prostitucije nipošto nije rješenje, jer se i dalje temelji na eksploataciji žena. “Prostitucija, legalna ili ilegalna, uvijek je eklatantno nasilje. Prostitutke su žene na rubu egzistencije koje ni na koji drugi način ne mogu prehraniti obitelj. Iako se kao glavni motiv legalizacije uvijek navodi zaštita žena i njihova zdravlja te suzbijanje trgovanja ženama, pokazalo se da trafficking nakon legalizacije upravo počinje cvjetati, da se žene ne kontroliraju jer se, zbog trajne stigme, ne registriraju, a glavni efekt je punjenje državnog budžeta”, upozorava Maja Mamula iz Ženske sobe.

Prije koju godinu u novinama sam pročitao istinitu ispovijest mlade Zagrepčanke, samohrane majke (naravno da đubre kojega se riješila, ne plaća alimentaciju), preko dana odgojiteljice u vrtiću. Pritisnuta kreditima i mizernom plaćom, u strahu da kćeri neće moći osigurati egzsitenciju, otisnula se u noć – nastupa kao striptizeta u poluilegalnim klubovima. Nada se da neće još dugo morati baviti se mučnim honorarnim poslom i još se nada da je ispod neonske perike neće prepoznati netko od mušterija. Neki od očeva što dolaze po klince u vrtić.

Komentiraj

Filed under Društvo