Tag Archives: zločin

ČOKOLADA ZA ALEKSANDRU

Aleksandra Zec danas bi imala 37 godina. Ništa ne znamo o njenom životu kakav bi danas bio. Da li bi imala djece, koju čokoladu bi im kupovala, kako bi ljubav s njima dijelila, koje bi je brige morile i radosti hranile, da li bi znala objasniti svojoj djeci što je dobro a što zlo… Znamo samo da joj je život bezumno uskraćen već u tinejdžerskoj dvanaestoj godini, onoga dana kada su je krvnici hladnokrvano likvidirali hicima i zakopali u jamu, na friškom sljemenskom zraku. Aleksandra je pogubljena, zajedno s ocem Mihajlom i majkom Marijom, radi „nečistog“ srpskog porijekla, izvaganog u vjekovno preciznim arijevskim vagama Hrvatske. Smaknuta je neposrednim rukama mahnitih izvođača krvavih radova i zakulisnim nalozima pohlepnih warlordova, bezbrižnih u zagrijanim kabinetima. Za taj zločin do dana današnjeg nitko nije odgovarao.

Tragedija Aleksandre Zec tužnu je 25. obljetnicu navršila u srijedu, 7. decembra. Dan uoči mučnog jubileja, u razigranom vašaru ove zemlje gdje se šećerna vatra i teror smjenjuju 24 sata dnevno poput reklamnih blokova, dogodila se groteskna priredba kiča, srama i opasnih lekcija življenja. Po tko zna koji put se u Hrvatskoj ozakonila ona stara mantra da se povijest ponavlja – jednom kao tragedija, drugi put kao farsa. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u jednom od svojih brojnih estradnih ukazanja naumila je pod a) zatrpati neki dubrovački vrtić svojim portretima s autogramima, em smo glamurozni zar ne i treba to njegovati od malih nogu… te pod b) čokoladicama podebljati njihove čizmice za Svetog Nikolu. Rečeno, učinjeno. Brže-bolje je upriličena domaća varijanta Igre prijestolja, glossy sličice su bljeskale a čokoladice se topile… I u tom trenutku, još jedna stara istina se ovaplotila: neprijatelj nikad ne spava, pa čak ni kad ga umotavaju potplaćene radnice s druge strane mrske granice. Neki nadobudni roditelji otkrili su da se u paketićima kriju srpske čokoladice!! Ej, tamne li uvrede za Domovinski rat, zamračilo se pred očima roditelja koji su odmah taj krimen revnosno prijavili putem fejsa i zatražili osvetu. Kako ti navodni pravednici (a zapravo nepopravljivi kreteni) misle svoju mržnju objasniti u očima vlastite djece, zaista mi je nejasno. I kako ih misle podići za budućnost? Jer, farse će se potrošiti, na tragedije će opet doći red.

No, povampireni brojači nečistih čokoladica za svoje histerije odgovaraju samo vlastitim ogledalima. Predsjednica Republike odgovara građanima i barem protokolarno brine o normalnom funkcioniranju ove zemlje. Morala bi ponekad, uz sustavnu paradu kiča, provesti i poneku regulu institucije koju predstavlja. Elem, njezina je uloga da smiruje strasti i uljuđuje, a ne da i sama zgroženo i zgranuto priznaje kako je „iznimno razočarana“ nemilim incidentom, da odmah kani narediti istrage i da se povrijeđenim roditeljima ispričava te svečano obećava kako se nešto tako ni u ludilu više neće ponoviti. I što sad slijedi? Možda temeljito čišćenje do posljednje srpske čokoladice zaboravljene u staniolu na dnu kakvog podruma? U ovdašnjem luna-parku sve je moguće, svi marketinški trikovi su dozvoljeni.

Oglasi

Komentiraj

Filed under Društvo, Uncategorized

KRUGOVI KO PLUGOVI

Ima Boga, majku mu, eno ga u filmu “Krugovi” Srđana Golubovića. Komad poštenja i umjetničkog herojstva za pamćenje. Iz cjelokupne Golubovićeve družine -od scenarističkog para (Melina Pota Koljević i Srđan Koljević) do najepizodnijeg prolaznika u prvorazrednom glumačkom castu- izbija opipljiva, mahnita čežnja za oranjem dobrih brazda. Oni su kao staromodni plugovi za oranje vrlina protiv kojih se urotila svakodnevna apokalipsa destrukcije. Golubovićev diverzantski vod dešperatera sustavno je razminirao svaku mrvu zla. Dok gledaš Aleksandra Berčeka, Leona Lučeva, Nebojšu Glogovca, Hristinu Popović, Jasnu Đuričić, Nikolu Rakočevića, Borisa Isakovića, Vuka Kostića…, sam sebe štipaš i uvjeravaš se da su oni samo film veći od života i da ne možeš ući među njih pa da ih zagrliš sve i stisneš uza se. U tom plemstvu njihova angažmana Golubović je postigao da čak i loši momci u priči (zapamtite oči Borisa Isakovića kao negativca Todora, zapamtite ih zauvijek) kao da pritajeno, iz neke ilegale, djeluju protiv zločina.
Već sama činjenica da se u vremenu površnosti, u vremenu pornografske tabloidizacije ništavnih društava, netko još prihvaća tema koje mu prže utrobu, koje truju čovjeka generacijama, i hoće o njima svjedočiti s punom odgovornošću svoga umjetničkog bića… već sama ta rijetkost danas izaziva respekt. Film je inspiriran herojskim činom mladog Srđana Aleksića, trebinjskog Srbina koji je za vrijeme prošlog balkanskog svegrađanskog rata (u siječnju 1993.) na glavnom trgu svoga grada vidio grupicu srpskih vojnika koji su kundačili i htjeli ubiti njegovog susjeda muslimana, Alena Glavovića. Srđan, u uniformi iste vojske koju su nosili nasilnici, nije ostao ravnodušan. Ravnodušje je grijeh ponekad gori od nasilja. Umiješao se Srđan, spasio Alena koji je uspio pobjeći, a sam je izdahnuo pod raspomamljenim udarcima svojih sunarodnjaka. Esencija plemenitosti i čovjekoljublja u ljudskoj Srđanovoj gesti u neljudskim vremenima, kao dokument može doći do uskog kruga ljudi. Transformirana u filmsku priču zasigurno ide ka nemjerljivo većoj populaciji.
“Meni je bilo zanimljivo kako jedno herojsko djelo može u budućnosti izazvati neke nove posljedice. Zlo uvijek rađa neko novo zlo. A ono što smo se mi kroz film pitali je može li jedno dobro djelo u budućnosti izroditi dalje jedno dobro. To je mnogo teže u ovom trenutku”, rekao je Golubović u nedavnom razgovoru za portal Civilno društvo.
Fascinantna je osviještenost kojom je Golubović poveo svoje glumačke proletere, daleko od svake patetitke, a tako blisko zagrljene s najtvrđom mukom za cijeđenje svakog jebenog miligrama čojstva u blatu današnjice. Škrta su sredstva kojima se probijaju kroz favele Trebinja ili emigrantske ledenjake po Europi (ili bilo kog posve istog zakutka u globalnom jadu) ili samotne stanove uspješnih kirurga koji jednom davno nisu ustali protiv zla a trebalo je, pa uzalud šiju završne rezove…
Nekako je najviše nijemog vriska nataloženo u mladom Nikoli Rakočeviću i njegovim isposničkim, dugim sizifovskim kadrovima kad samo stoji, stoji i uporno žudi za onim dragocjenim trenutkom, negdje u budućnosti, kad će zlo jednom zauvijek nestati kao muzejski primjerak. Ta se opipljiva, bolna čežnja, vrti ovim sf-filmom kao melem starih vidara. Ja se nekako osjećam snažniji za put dalje, s ovim Golubovićevim čedom u koferu.

Komentiraj

Filed under Društvo, Kultura