Tag Archives: Zoran Milanović

FAŠIZAM NA RATE

Kao što je poznato, fašizam je u Hrvatskoj jedna od najvitalnijih proizvodnih grana. Sve ostalo može prdnut u fenjer, propadaju tvornice i propadaju ljudi, samo crnokošuljaški stroj nikako da crkne. Dapače, ovdje se nacifašističke preobrazbe mijenjaju brže od najluđeg aliena. Raspon im je beskrajan – od najizravnijeg terora i konclagerske industrije pa do crnohumornih gradonačelničkih šaljivdžija i maloumnih fudbalera što s fašističkim pokličima na usnama svršavaju pred deliričnim navijačkim masama. Najčvršća ovdašnja kreditna linija jest ona koja „prešutno“ podržava fašizam na rate – desetljećima, beskamatno, bez učešća, blagonaklono predugog grejs perioda…
U par majskih dana upravo nam se dogodio najnoviji sraz između antifašističkog i fašističkog svijeta. Bilo je tu indolencije, mizernog udvorništva, bizarluka i prostakluka u bliskosti s demonima zla. S druge strane, na povelje i odluke razuma stavljeni su domaći potpisi protesta i vanjski arbitražni. Srećom, odomaćeni fašizam trenutno gubi s 1:2.
Devetog svibnja 2014., na Dan pobjede nad fašizmom i Dan Europe, u Zagrebu se dogodio važan društveni čin. Potpisan je akt koji bi se u nekoj normalnoj zemlji morao podrazumijevati kao krvotok jedinog mogućeg življenja u dobru. Potpisivanjem Povelje osnovana je Antifašistička liga Republike Hrvatske, a svoje inicijatorske potpise, u ime organizacija koje su pokrenule osnivanje, stavili su: Vesna Teršelič (Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću), Milorad Pupovac (Srpsko narodno vijeće), Ivan Fumić (Savez antifašističkih boraca i antifašista RH) i Juraj Hrženjak (inicijator ideje osnivanja Antifašističke lige). Antifašističku ligu čine i Građanski odbor za ljudska prava, Romsko nacionalno vijeće, Židovska općina/Šoa Akademija, Židovska vjerska zajednica “Bet Israel”, Vijeće romske nacionalne manjine Grada Zagreba, Kuća ljudskih prava Zagreb, Mlade antifašistkinje i antifašisti Zagreba, Srpski demokratski forum, Centar za mirovne studije, B.A.B.E, Savez društava “Josip Broz Tito” te Savez ratnih i vojnih invalida RH iz Drugog svjetskog rata. Cilj je Lige, zdušno se boriti za potpuno integriranje antifašizma u temelje bez kojih je nezamislivo ijedno suvremeno društvo i suprotstavljati se svim manifestacijama nacifašizma. Prvoligaši antifašizma također su javno iskazali zahtjev da Hrvatska dosljedno primjenjuje ustavne odredbe o pravnoj, demokratskoj, sekularnoj i socijalno osjetljivoj državi uz uvažavanje dostojanstva radnika i ljudskog rada općenito.
Nažalost, istoga dana, i fašizam je postigao gol, ispilivši smradno kukavičje jaje u Splitu. Gradonačelnik Ivo Baldasar, notorni mikserni fan Marka Perkovića Thompsona i Leonarda Cohena (?!), ljigavo se uvlačio u ustašoidna crna dupeta. Besramno trgujući svojom debelokožnom protokolarnom alkemijom otvorio je spomen-obilježje poginulim pripadnicima IX. bojne HOS-a, jedinice na čijim se zastavama koči ustaški leitmotiv: „Za dom spremni!“ i koja nosi ime zloglasnog zapovjednika ustaških jedinica Rafaela Bobana. Da stvar bude još smradnija pobrinuo se i vickasti gradonačelnikov lapsus, dok je govorio o „Danu pobjede nad antifašizmom…“ Nagrađen je, dakako, općim pljeskom crnog krda. Treba li se pitati zašto jedan drugi debelokožac, premijer Zoran Milanović i Baldasarov SDP-ovski stranački šef, nije našao za potrebno da osudi ovu sramotu?
Naposljetku, antifašizam je ovoga tjedna ipak uspio povesti s golom razlike. Sportski arbitražni sud (CAS) u Lausannei 12. svibnja je donio presudu u slučaju Josipa Joea Šimunića, potvrdivši kaznu FIFA-e od deset utakmica suspenzije zbog povika “Za dom” na prosinačkoj utakmici Hrvatska-Island. Švicarski suci uopće se nisu dali impresionirati odvjetničkim blebetanjima o „starim domoljubnim pozdravima“ nego su Joeovo nacističko preseravanje okvalificirali jedinim mogućim žigom: urlik mržnje. Pa sad neka Joe štrika dresove u svojim zatucanim pseudopovijesnim maglama.

1 komentar

Filed under Društvo

LADICE KAO “LOGORČIĆI”

Jao zemlji u kojoj generalima kliču kao zvijezdama i ljube im skute kao svecima. Jao zemlji s demokratski izabranim premijerom koji skrušeno dopušta da mu ta ista gomila dobacuje “đubre!”, “majmune!” i “zločinče!” I u ime vlastitog kukavičluka, oportunizma ili tko zna čega drugog, krši prava slabih i manjinskih građana, gura ih u ladice, zatvara u te male uredske logore… Sve do onog imaginarnog dana “kada sazriju uvjeti…” a nikog od poniženih više ne bude među živima.
Skoro da mi je žao došlo dok sam na teveu promatrao Zorana Milanovića kako u preprženom Kninu nestaje u nemoći razglasa. Kako petoga kolovoza, u obljetničkom trijumfalizmu Oluje dopušta da po njemu pljušte uvrede. Zblenut i uplašen ni svoje lice nije bio u stanju obraniti od opake pljuvačine, a gdje da smogne snage da jasno (bez razvodnjenih efumizama o “odlascima s ovih prostora”) progovori koju i o bezdušno likvidiranim građanima srpske nacionalnosti (do dana današnjeg u Hrvatskoj još nema pravomoćne presude za olujne ratne zločine s potpisom hrvatskih fukara); o strašnom egzodusu srpskog naroda koji je potom uslijedio, ljeta 1995…
Ali nisam glasao za Milanovića da mi ga bude žao. Dao sam svoj jebeni glas da on dade sve od sebe u prevođenju ove zemlje do civilnog društva a ne do stalno tinjajuće vojne hunte.
Milanovićeva administracija obogatila je naše obzore silnim novim ladicama, dalekim rođacima logoraškog zbrinjavanja problema. Elem, slično je taktiziranje oko izjednačavanja prava heteroseksualnih i homoseksualnih parova. U najnovijoj zakonskoj regulativi (ide na raspravu na jesen, a na parlamentarnom čitanju treba se naći do kraja godine), Zakonom o životnom partnerstvu, ponovno se zaljubljenicima istoga spola oduzima pravo da uđu u brak, iako će svoje partnerstvo moći registrirati pred matičarom. Opet im se ne dopušta posvajanje djece.
“Novi je zakon korak u dobrom smjeru, pomoći će mnogim LGBT osobama u Hrvatskoj. Ali i dalje ostaje osjećaj diskriminacije. Za našu je ljubav ipak smišljena posebna, odvojena ladica”, rekao je Josip Bakić novinaru Jutarnjeg lista. Programer Josip (31) već dvije godine živi sa svojim partnerom Lukom Vukobratovićem (23), turističkim komercijalistom. Iako trenutno ne razmišljaju o ozakonjenju svoje veze, kažu da bi ako se jednog dana odluče za takav korak, itekako voljeli ući u brak i imati pravu svadbu. Ono, što bi se reklo, Josip i Luka imaju posve oldfashion planove, stoga nije im jasno zašto im se u startu s najavljenim Zakonom o životnom partnerstvu ponovo uskraćuju neka prava. Milanovićevoj Vladi (uz iznimku HNS-ovaca koji su za apsolutno izjednačavanje svih prava homoseksualnih i heteroseksualnih parova) je i dalje licemjerno lakše tretirati pečat nad ljubavlju istoga spola kao nekakav ugovor o kupovini auta ili fiskalni račun za preprodani paradajz. Točno prije godinu dana iz Milanovićevog kabineta dolazile su poruke da se ne mogu do kraja riješiti ljudska prava osoba koje žive u istospolnim zajednicama, jer eto Vlada mora paziti “da se ne izazove bijes Katoličke crkve i konzervativnog dijela građana.” Kao u stotinama svojih apsurdno korporativno-libertinsko iskrivljenih shvaćanja, Vlada zaboravlja da se ljudska prava ne dijele kao humanitarna pomoć i ne važu apotekarskim miligramima. Jer, u protivnom, svaki takav vagajući nojevski korak čista je diskriminacija. Ili barem, ravnodušno stvaranje preduvjeta za đikljanje diskriminacije.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

UBOGI POSKOCI I EU-STRUJA

Ima neke poštene ljudske pravde da su nas u Osijeku, prvog dana “europeizacije” posjetili prijatelji iz subotičkog Narodnog pozorišta. I rijetko viđenom performerskom radošću ispričali urnebesno-tužnu priču o svima nama. O Balkanu koji (ne)svjesno žeđa da “bude” imaginarna Europa a suštinski je njezino srce. O Europi koja prezire Balkan iz straha vlastite pustoši i nemogućnosti da se zagleda u svoje srce. I o epizodnim ljudima koji u svemu tome traže kapi smisla. A historija nikad ne pita za njihovo zdravlje. Roman “Čudo u Poskokovoj Dragi” Ante Tomića, u suštinskom, odvažnom sondiranju redateljice Snežane Trišić i dramaturginje Maje Pelević, pretvorio se u malu dragocjenu Bibliju postanka. Nušićevski smiješnu a gorku poput taloga iz pjesama Toma Waitsa. U novom groteskno-melankoličnom svjetlu zabljesnula je bajka o tvrdokuhanim Poskocima, braći Krešimiru, Zvonimiru, Branimiru i Domagoju i njihovom još tvrđem ocu, udovcu Jozi. Suri kao kamenjar Dalmatinske zagore, odmetnici spremni na opačine svake vrste, a u dubini duše mekši od maslaca – sami i željni nježnosti, ljubavi i pažnje. Blazirana Europa bi ih najradije ispljunula kao nahočad, kao one jadnike na zadarskoj pijaci što se u ponedjeljak pomarisaše oko fiskalnih blagajni!
Geografska činjenica na našim se prostorima prečesto brka s terorom i pohlepom. Zato su i buktali ratovi, zato su i zaluđivani narodi. Zato je golobradom đaku-anarhisti Gavrilu Principu natovarena strašna karma jedinog krivca za Prvi svjetski rat. Kao, samo da Gavrilo nije brisao s nastave, klanja ne bi bilo. Malo morgen! Blago neobaviještenima. Blesava mi je euforija oko ulaska u Europsku uniju kao Dembeliju. Najjednostavnija logika i ispodprosječnog IQ-a govori da je šizodino bilo u krvi razjebati jednu –sa svim manama- ipak prosperitetnu zajednicu kao što je bila Jugoslavija, da bi se sad izmoždeni feudi njenih ostataka držali u pokornom redu za novi lonac. Kao i uvijek, elite su epski pomahnitale i žele nas uvjeriti da se nove rajske mogućnosti otvaraju. U kičerajskom slavljeničko-operetnom ugođaju (kakvog bi i generalito Tuđman potpisao, garant) lakejskog bakšiša, padale su brzoplete, neodmjerene, kolonijalne i uvredljive političke napitnice. Da je “Hrvatska kao mala država, jedina slavenska nacija koja je povijesno vezana uz more”, izvalio je premijer Zoran Milanović, drombuljajući o mjestu Hrvatske u Europi, i tako blaženo pljunuo sve ostale slavenske zemlje koje u morima ogledaju identitete. Ili ona umnožena govornička ohola baljezganja da je sad na Hrvatskoj da “europeizira” susjede?!
Elem, dok pred saborskim odborima i remetinačkim krevetima defiliraju luksuzni sjecikese, dok se pomazani ratni zločinci dosađuju u svečanim ložama a zbor pjeva Beethovena… glavni krimen Tomićevih Daltona iz Poskokove Drage je neplaćanje struje! Jer nemaju para da plate strujne udare. Možda će i do njih dobrizgati jeftina struja nekog od europskih monopolista, ali teško da će to značiti nešto na dnu njihova klanca. Nedvojbeno, u elementarnim, grubo tesanim pravilima života Poskokovaca blješti više morala i staromodne časti nego u šljamu samoproglašenih društvenih elita.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

PRŠUTOM U ČELO

Uz svoj skečersko-totalitarni portret, splitski Joker je fasadu hotela Marjan predizborno tapecirao i plakatom s likom Seke, istih stadionskih dimenzija. Pitanje je dana ili sata kad će i njoj bidnoj nalijepit fetu pršuta na oznojeno čelo i time završiti kloniranje. Mjerimo li stanje stvari teoretskim cinizmom, Željko Kerum se, delegirajući svoju sestru Nevenku Bečić u borbu za splitsko-dalmatinsku županicu, trudio poštivati zastupljenost žena na kandidacijskim listama za lokalne izbore. No, kao i sve iz Kerumovog nerazgradivog ambalažnog otpada, proizvodna realnost je mnogo grotesknija. Jer, o otrovnoj karnevalizaciji je riječ, kako birača tako i najbližeg roda. Isprdavajući se s poniženim narodom, Kerum i rođenu sestru adaptira na svoju sliku i priliku, krčmeći sve do čega stigne. Čak su im i frizure sve sličnije u mrdušanskoj travestiji bidnega Splita. Cerek i dernek nesagledivih posljedica.
Ali tu su barem stvari drastično jasne. Što je s onim pitijskim, nejasnim porukama političara koji iz nerazumijevanja, indolentnosti ili trapavosti jedva uspiju prelakirati još uvijek dominantnu patrijarhalnu, uvredljivu viziju žene kao neravnopravne u ringu svakodnevice. Ako se i zalažu za rodnu ravnopravnost ona je više u deklarativnom i dekorativnom smislu, a ne u stvarnom, prirodnom i sadržajnom. “Izborite se, budite bolje, pametnije, inteligentnije, lukavije i zaboravit će da ste žene, bojat će vas se”, izjava je premijera Zorana Milanovića. Pitam se je li Milanović zaista svjestan što savjetuje ženama? Stanovit presing mimikrijskih sposobnosti s krajnje neizvjesnim ishodom. Kao, dajte sve od sebe da zajebete muškarce tako da oni pomisle da niste žene nego muškarci?!!! Odustanite od sebe – najkraće rečeno, jer, drage moje, vi to možete. Možda se premijer nadao da šalje poruku ohrabrenja, a zapravo je poslao poruku omalovažavanja. I zaradio vodeće mjesto na “Stupu srama”, finalu izbora za najseksističkiju izjavu političara od prošlog izbornog ciklusa. Akciju su izvele ženske feminističke udruge CESI, Babe, Domine, Delfin i Centar za građanske inicijative koje pred svake izbore vode kampanju za unapređenje sudjelovanja žena u političkom životu, upozoravajući na nedovoljnu zastupljenost žena na kandidacijskim listama. Prema iznesenim podacima, udio žena na kandidacijskim listama za lokalne izbore koji će se održati u nedjelju 19. svibnja, je povećan za četiri posto te sada ukupno iznosi 28 posto. Ali, to je još uvijek premalo s obzirom na zastupljenost žena na listama koju propisuje (najmanje 40 posto) Zakon o ravnopravnosti spolova.
Zanimljivo je da muški interstranački lobi i dalje izvrdava (zasad stoji da će se prekršaji novčano kažnjavati tek u vrijeme slijedećih parlamentarnih izbora) plaćanje svoje prikrivene ili neskrivene mizoginije. U sklopu akcije “Stup srama” aktivistkinje su vrijedno izračunale i kolike bi bile kazne kada bi se naplaćivale za liste koje nisu zadovoljile zakonsku kvotu – samo za liste za županijske skupštine parlamentarne bi stranke platile 2,68 milijuna kuna!
Koalicije oko SDP-a platile bi 680 tisuća kuna, koalicije oko HDZ-a 840 tisuća kuna, HSS 400 tisuća, HNS i HDSSB po 160 tisuća kuna, SDSS 320 tisuća te Laburisti 120 tisuća kuna. Lijepe proćerdane pare, kao alibi za muškaračku prepotenciju.

Komentiraj

Filed under Društvo, Politika

FAKIN ŠIT DEVEDESETE

“Ma, jebite se, Devedesete, i vaša priča je gotova / I dabogda se nikad ne sete svih ovih protuva i skotova…” Eh, lijepo je to Đole Balašević iz duše odrapio, ali pjesma nažalost ne vrijedi. Ugasila se kao utopijska mantra. Jer, posve je sigurno, strmoglavljujemo se natrag u olovne godine pune olova i volova. Zemlja bezakonja ima jedan jedini kurs: punom parom unatrag. Ovdje se stalno film vrti unatrag, da se ukenjaš od nijeme zabave.
Evo, Zdravko Mamić. Crni retro do kamenog doba. I kad s Dinamom derneči na zagrebačkom aerodromu u razderanoj plavoj polo majici, on nosi crnu košulju – svoj pravi dres za poniženja, maltretiranja i gaženja. Treba li podsjećati, onda ajmo još jednom: on je takav odvajkada. S parama u džepu i rasizmom u primozgu. Mediji su ga stvorili i gladili, suci i policija nikad ni dotaknuli. Prvi put kad je Mamić nekome u lice hračnuo uvredu da je “đubre” i da će mu se napit krvi, ili kad je imao homofobne ispade mržnje, mediji su morali ugasiti kamere, istoga časa zaboraviti barabu, a institucije koje za to primaju plaću, morale su obaviti posao – kazniti rušitelja zakona i uljuđenih normi. Ali mediji se ovdje hrane “pitoresknim” i “kontroverznim” tipovima koji nastupaju u “živopisnom stilu” i zato proizvode medijsku platformu za male i velike fašizme. I opet su kamere pohrlile pred zatvor u kojem je El Maminjo (kako mu mediji i dalje mazno tepaju) proveo noć i opet pedantno zabilježile svako slovo o njegovom ljubljenju parketa po kojem je hodala dobrohotna sutkinja. Mamićevo najnovije rasističko brojanje srpskih krvnih zrnaca ministra prosvjete Željka Jovanovića, samo je jedan od njegovih brojnih alata destrukcije i obrta love. I nikako nije iznenađenje, jer iza njega je podulji staž nasilja. Sjetimo se: fašizam uvijek isklija prvim šamarom po obrazu drukčijeg, prvim razbijenim izlogom, prvom izjavom da “homoseksualci nebi mogli glavom na kopačku…” A završava milijunima pogromljenih žrtava.
Skaredna mi je Mamićeva isprika u interviewu za srpske novine Informer: “Želim se ispričati Srbima i objasniti da nisam htio vrijeđati srpski narod. Izuzetno poštujem vaše ljude. Cijenim Srbe i ispričavam se svima koji su se možda pronašli u mojim riječima. Pa, ja imam više prijatelja u Srbiji, nego cijela hrvatska vlada zajedno. Neka srpski narod bude miran, želim im svako dobro…” Ono, sprašiš nekom metak u potiljak pa kažeš: “Upsss, izvinte! Istrgnut sam iz konteksta.” Fuj!
Stomak ti se stisne u grču strepnje dok HDZ parajavno potpiruje međunacionalnu mržnju po Vukovaru i gdje još stigne, a saborska haespeovska zastupnica Ruža Tomašić sije sulude rasističke teorije (“Hrvatska je za Hrvate a svi ostali su gosti”) i ladno se gramzivo natječe za EU parlament! Zar je čudo, dakle, da su dolje u Kistanjama mržnjom nadojena djeca izgazila djecu? Da su premlatili mlade bogoslove iz ubavog manastira Krka samo radi njihove pravoslavne vjere i srpske nacionalnosti.
Napokon je i premijer Zoran Milanović stvari jednom nazvao pravim imenom: crnokošuljaši su opet tu i prijete da kaosom premreže Hrvatsku. Kao da su ikad nestali iz ove zemlje nijemog filma.

Komentiraj

Filed under Društvo

PLODOVI GNJEVA

Ne bih sad nagađao koliko je članova recentne Vlade pročitalo remek-roman Johna Steinbecka “Plodovi gnjeva” ili pogledalo istoimeni remek-film Johna Forda. Oni koji jesu, biće da su zaboravili svaki redak, svaki kadar. Inače bi znali koliko se naturalističke muke krije u poharanoj zemlji, koliko je tanka opna između dotučenog farmera i lumpenproletera. Znali bi da Velika depresija nije stanje svijesti (kako laprda potpredsjednik Vlade i ekonomski strateg Branko Grčić) nego gruba realnost. I da se vuče opakija od zvečarke, spaljenim prerijama Llana Estacada alias Hrvatske. Od isušenih polja istoka do karbonizirane Istre na zapadu, iz slamova oko sjevernih deponija prema drači juga i lažnih turističkih resorta. Cijela zemlja doslovce vrišti na rubu kolapsa, a aktualna administracija tvrdi da smo debili kad ne vidimo da nam cvate hiljadu cvjetova, jer, da je pola Europe u klincu (čitajte Grčića u Globusu, ako meni ne vjerujete) a nama da je još super. Bez olova. Ono, ne puca se po narodu.

Usprkos kaotičnoj situaciji, stvari stoje kao u lošim skečevima. Prvi potpredsjednik Vlade vratio se osunčan s odmora i spreman za nove fantazmagorije. “Prvi pomak bit će 2013. godine, a nakon toga sam sasvim siguran da mi imamo rast BDP-a. Porast BDP-a znači i bolji život, veće zapošljavanje i bolji društveni standard”, prodaje maglu i pušta magijske golubove Radimir Čačić, najavljujući neviđene investicijske cikluse. Za to vrijeme, premijer Zoran Milanović obišao je pustinje u Slavoniji. Razgovarajući s gnjevnim seljacima, uopće nije ni pokušao sakriti jalovost svoga tima: “Bog je htio drugačije, velike su vrućine i sada će sve biti skuplje.” Ova bogobojazna rečenica dobre je namjere ove Vlade odavno popločala putem u pakao. Milanovićeva družina, ubijte me ako nije tako, odaje dojam da jedva čeka pa da kidne s položaja. Da zaboravi sve nedaće koje nije znala ili nije htjela riješiti. Niz je ljudi na ovom tlu koji se ne žele miriti s tim ciničnim relativizmom sadašnje uprave. “Tragično je kako opet protječe dragocjeno vrijeme za preobrazbu ove zapuštene zemlje, kako se izgubila socijalna pravda. Curi vrijeme za nužno ulaganje u školstvo, za ukidanje stotina besmislenih općina i desetak županija, za konačno procesuiranje zločina, za povrat opljačkanog dok pljačkaši ljetuju na slobodi i cere nam se u lice, za definitivno odvajanje crkve od države, za oplemenjivanje javne komunikacije. Milanovićevi glasači očekivali su radikalno napuštanje primitivnog hadezovskog urlanja. Uljuđeniji diskurs Milanovićeve vlade je presitno olakšanje prema nepodnošljivom sanader-kosorskom patrijarhalnom modelu, ili barbalukinskom vođenju saborskih sjednica, ali sve je to premalo”, govori mi Ivica Buljan, redatelj koji je na Splitskom ljetu postavio “Adio kauboju”, gorak izrešetani bluz Olje Savičević Ivančević.

Da živimo u klasičnom western obrascu u kojem je mrva pravde odavno izgažena mamuzama u prašini, bit će još jasnije na slijedećim lokalnim izborima 2013. Bit će jasno da i ovoj pseudolijevoj Vladi itekako odgovara stanje na divljem terenu. Tamo gdje zakon linča, kazališnih intendantura, cijene vode, parkirališnih koncesija, ksenofobije i brutalnih likvidacija po koralima/garažama, propisuju i potpisuju isključivo lokalni šerifi.

Da je ova država slučajna država, rekao je prije neki dan Milanović na usijanim pustopoljinama. Ta mu valja, moram priznati. I bolje zvuči, zar ne? Majka-Država nije nastala na zločinu i pljački, kako se to obično misli, nego na čistom slučaju. Uuuppps, puko kurton!

 

Komentiraj

Filed under Politika

ODLJEV MOZGOVA SA ZRĆA

Nešto nije u redu! Već par sekundi ni vjestice o tome kako je na Zrću?! Da nije zaratilo? Ili, da se nije kakav tsunami prelio do naše sinje kloake?! Da nisu očajni radnici Dine ipak pustili otrove i poslali sve u vražju mater?! Ništa od navedenog. Biće neki kvar, jer ubrzo su nauljene guze vrisnule iz pjene, mediji se pribrali i obavijestili nas da je Dembelija i dalje u zanosnom ritmu. Elem, premijer Milanović se izgleda informira na tim zrćanskim kronikama, ono s natučenim ogromnim partijanerskim naočalama psihodeličnih boja, dok blaženo na Hvaru izjavljuje: “Sljedeća će godina biti bolja, očekujemo rast, i to nije vjerovanje nego to govore pokazatelji, a ova je godina vrijeme konsolidacije.” Zato mislim da je nestrpljiva reakcija Mreže mladih Hrvatske. Ishitreno su djelovali, ne čekajući vrijeme konsolidacije i rast standarda o kojem premijer mantra u ove ljetne dane. Ili se ta djeca napajaju nekim paralelnim sustavom obavještavanja? Valjda prečvrsto stoje na crnoj zemlji a ne lebde na reklamnim kurtonima i tripovima jeftine kemije, pa znaju ono što Zrćani i Papayani ne znaju. Okupivši se na zagrebačkom Markovom trgu, predstavnici Mreže mladih odjeveni u crnu odjeću, simbolički su “(ne)obilježili” Međunarodni dan mladih (12. kolovoza), želeći upozoriti institucije i javnost na besperspektivno stanje mladih. “Ove godine nismo htjeli organizirati prigodne programe jer, problemi su postali preveliki da bi se taj dan obilježio samo radi obilježavanja i slavlja”, rekla je Mirela Travar, glavna tajnica MMH-a. Pa onda te, u crno zavijene duše, nabrajaju dosta čudne razloge da se ne tulumari do jaja: nemogućnost zapošljavanja mladih nakon završetka obrazovanja, nemogućnost rješavanja stambenog pitanja (čekaj, šta fali čučati kod staraca do pedesete i dalje?), “odljev mozgova”… Mirela Travar upozorava da se crna statistika odlaska obrazovanih mladih ljudi u inozemstvo na rad približava brojkama u vremenima ratnih godina! Sve po drastičnom principu gdje si bio, nigdje, šta si radio, ništa. Prosto je ko pasulj: Hrvatska odavno halucinira u procijepu između dviju stvarnosti. Jednu posreduju mediji i politička elita. Ta se Hrvatska nikada ne zaustavlja, surfajući po moru prekvarcanih silikona, ni sama jadna ne zna gdje je šuplja. Druga stvarnost se odmah ukaže čim skinete šarene naočale. Jer, tange idu na vodu sve dok ne postanu omča za vješanje.

Problematična je činjenica da, usprkos gomili dreka u kojem se valja ova zemlja, i dalje vlada izrazita pasivnost mladih ljudi u Hrvatskoj. Pogotovo u odnosu na Grčku i Španjolsku, s kojima je Hrvatska u istom dark-klubu besperspektivnosti nezaposlenih mladih stanovnika. No, na španjolskim i grčkim ulicama upravo mladi predvode žestoke protestne marševe. Mirela Travar to porazno stanje objašnjava time što u Hrvatskoj ne postoji veliki broj kritičnih mladih ljudi koji su politički aktivni. Niti postoji sustav djelovanja mladih u političko-društvenim procesima u smislu njihove uključenosti u donošenje odluka važnih za zajednicu. U svakom slučaju, potrebni su nam angažirani fluidi poput Mreže mladih, snažna svijest o tome da se beznađu može i mora stati na rep. Ne očekujemo valjda da revoluciju izvedu gljive i gljivani sa Zrća?

 

Komentiraj

Filed under Društvo