U vremenu kad se i knjige mrcvare pod optužbama da su paraziti, balast nikom potreban, nije lako ni jakim izdavačkim igračima. I oni jedva drže usta iznad ustajale društvene bare. Izaći na scenu u takvim predatorskim uvjetima s malom, nezavisnom knjigom, podvig je sam po sebi. A još kad se gerilski bori za marginalce, onda je njena skrajnuta uloga tim veća. Slučaj je to sa zbirkom priča „Sutra ćete ponovo…“ Igora Rogine (izdavači: Trag CRVENO & TEXT-grupa, Zagreb), samosvojnim pismom čiste, svedene i jednostavne geste unutar koje vriju egzistencijalna lica i naličja.
„U jednome domu za napuštenu djecu, jedna je odgojiteljica štićenici, nakon što je ova usne namazala malo uočljivijim ružem, rekla: bit ćeš kurva kao tvoja mater“, piše Rogina u glosi „Bit ćeš kurva kao tvoja mater“ – zgusnutom mračnom haiku isječku društva na dnu. Društva koje je izgubilo sve svoje kompase osjetljivosti, društva koje tvrdokornim prezirom i nebrigom žrtvuje sve slabije, a ponajviše vlastitu djecu. Još ako su djeca ženska, poligon za iživljavanje ugrađen je u svaku travku njihova života. U vremenu kad životi žena na trotoarima Hrvatske ne vrijede ni pišljiva boba i svaki gad se nekažnjeno drzne pljunuti im ponos ili preklati grlo; u doba kad kvazielita neskriveno emanira ženomrzačke stavove i ugrađuje ih u zakone i paragrafe; Rogina ispisuje potresnu posvetu heroinama. Ljubavno pismo, nešto kao trajnu tetovažu divljenja spram nepokolebljivosti kojom te male sporedne žene traju do vječnosti. „Sutra ćete ponovo…“ nominalno jeste umreženje priča, različitih po obimu i stupnjevima tijesno isprepletene fikcije, dokumentarnog dnevničarenja i poetskog izričaja, ali isto tako kroz demijurg pripovjedača čitamo ih i kao roman. S Roginom osviješteno putuju ruski realisti i američki bitnici, a socijalni noir oporo je opipljiv pod čitateljevim prstima. Poput kakvog preživjelog kneza Miškina, pripovjedač u prvom licu iz svog underground života (pisac i vlasnik gerilskog podrumskog teatra u kojem i živi) razrogačenim očima nemoći prati svoje suputnice, luzerice koje se nikada ne predaju. Usamljenice, žene s ožiljcima verbalnog i fizičkog nasilja, razočarane sanjarke koje je destruirala čamotinja provincije, udarnice i zatomljene glumice, ruralne i urbane vestalke posljednjeg smisla…, epski je široka lepeza Rogininih junakinja. Iako je i nebo posve ravnodušno prema njihovoj žilavoj vjeri u opstanak, kako svjedok opaža u priči „Da ju je i nebo ostavilo…“, one sporednim putevima postaju veće od života. I zalog budućnosti.
Civilka 