Oko sudbine Nade Dimić sedamdeset godina se plete gorka simbolika. Surova je karma ako vam roditelji, punih srca, daju ime Nada a skončate u devetnaestoj, pod kundacima ustaških logornika.
Žena čije lice s fotografija zrači mekoćom Ingrid Bergmann, rođena je 6. rujna 1923. u Divoselu kraj Gospića, kao sedmo dijete u porodici tvorničkog radnika. U tinejdžerski osjetljivoj dobi priključila se komunističkom pokretu, bila je među prvim borcima Prvog sisačkog partizanskog odreda, sudjelovala u diverzijama na na pruzi Zagreb – Sisak… 3. prosinca 1941. hapsi ju ustaška policija i odvodi u zloglasni zatvor na Savskoj cesti u Zagrebu. Danas se na tom mjestu uzdiže hotel Westin, celebovi se ko navijeni cere u tamošnjem holu. Negdje na razini Westinovih garaža, podzemljem su tupo odjekivali udarci kijača po kostima Dimićeve. Marljivi batinaši ni slova nisu izvukli iz žilave krhke djevojke. Početkom veljače 1942. liferanti živog mesa transportiraju Nadu u logor Stara Gradiška o kojem i danas mnogi skladaju tako lijepe budnice. Nakon nastavka mrcvarenja, strijeljana je 17. ožujka. Narodnim herojem proglašena je 1951.
Osim kostura jedne propale tvornice, ništa danas u Hrvatskoj ne nosi Nadino ponosno ime. Zato je dragocjena manifestacija “Nada Dimić u kulturi sjećanja” posvećena memoriranju tužne 70. obljetnice smrti ove junačke žene. Uz potpisivanje peticije za trajno obilježavanje uspomene na Nadu Dimić (u Zagrebu na Trgu žrtava fašizma, 17. ožujka) i okrugli stol u Spomen području Jasenovac (18. ožujka), producirat će se posebno izdanje “Ženskog vodiča kroz Zagreb”. Kao derivat šireg projekta (autora Barbare Blasin i Igora Markovića) o biografijama jakih žena koje su stvarale Zagreb, rađenog u izdanju Meandra i udruge B.a.B.e.
Baš sam jučer u Zagrebu prošao pored ostataka nekadašnje Tvornice tekstila Nada Dimić. Na pločniku, uz komade fasade prvorazredne industrijske arhitekture (zgrada je izgrađena 1911., u njoj je prvo bila Tvornica Penkala olovaka), ulogorio se starac u otrcanom kaputu. Ispija pivo, jede iz konzerve. Iznad njegove glave puca pogled u džunglom obraslo dvorište. U prešama tranzicije pokopana proizvođačica pamučnog rublja, lutala je iz ruke u ruku nabrijanih novih kapitalista Hrvatske. Tako je zemljište tvornice, nominalnog spomenika kulture, prije nekoliko godina dopalo i Kerumu u leno, pa je on počeo bušiti okolne ulice za garaže jednog od svojih kompleksa. Urušio se dobar dio Nade Dimić od tih kerumiziranih zahvata, zatim je još i požar 2010. dokusurio stanje. Kerum se imanja otarasio. Trenutni je vlasnik osvjedočeni neimar i vizionar Jure Radić i njegov Institut IGH. Kakve su vizije nemam pojma, ali Nadino dvorište i dalje služi kao skvot beskućnika. Kladim se da je među njima dosta žrtava spomenutih tranzicijskih pokopa.
Uz Nadine strojeve, kaže urbana legenda, radilo je 1700 radnika, od čega 95 posto žena. Mora da je bilo divno u halama s toliko ženske energije. Stanovnici okolnih ulica tvrde da se ponekad, u tihim noćima, može čuti zvon toga smijeha.
Civilka 