BEBE IZ KUĆNE RADINOSTI

Mene rodilo kod kuće. I ništa mi ne fali. Iz razumljivih razloga, atmosfere svog nultog rođendana nejasno se sjećam. Ali i burazera mi donijela roda. E, to već bolje pamtim. Danima je vladala prilična napetost, bilo je nekoliko lažnih uzbuna, a majka i otac značajno su najavljivali da bi se svaki čas u našem malom stanu trebalo pojaviti nešto što se zove brat. Ultrazvuka nije bilo, ali postojala je u Osijeku jedna ultrazvučna gospođa, Julijana P. Ta je nepogrešivo znala šta se iza brda valja, bila je u stanju samo pogledati uspuhanu trudnicu i proreći koju boju benkice da nabavlja: roza ili plavu. Legenda kaže da je teta Julijana u svom životnom stažu asistirala kod rođenja nekoliko hiljada osječkih bebirona. I ja sam među njima. Bila je obučena medicinska sestra a držala je, da tako kažem malu kućnu radinost. Radila je kao babica (tada se tako primalja nazivala, ljepše i toplije), na poziv bi obula gojzerice, zajahala svoj stari bicikl, ponijela najnužnije i selila se u porodicu sretnog očekivanja. U noći kad se taj najavljeni tajanstveni tip imao pojaviti potjerali su me na spavanje. Da ne smetam, rekla je teta Julijana i značajno mi namignula. Ćale je narezao mezu, pripremio rakiju, a mater je čudesno svjetlucala. Ili je to bio znoj na njenom čelu? Kad sam se probudio, imao sam šta i vidjet. Teta Juliška spretno drži nekog uplakanog žapca iznad lavora a majka mu polako spužvom pere lice. Ostao sam bez riječi. “Teta Juliška, može jedna šljiva na sabajle?” pitao je otac i razdragano se smiješio.

U ta komunistička vremena alternativa kućnih poroda dosta često se birala. U ta nazadna komunistička vremena, nisu nas zaboravljali u matičnom sustavu – nas porođene u vlastitom domu. Niti su nam majke sumnjičili kao ilegalke. Kaos liberalnog kapitalizma iz čiste obijesti melje i to prirodno ljudsko pravo. “Bilo je lijepo iskustvo”, poneseno je govorila Ivana Pojatina, nakon što je četvrto dijete odlučila roditi doma, uz asistenciju stručne osobe, primalje. Ljepota joj je ubrzo prisjela. Stalna pedijatrica njezine djece nije htjela pregledati novorođenče pa je našla novu, kao i drugog ginekologa, jer njezin dotadašnji također nije pokazao razumijevanje. Srećom, Pojatina jedino nije naišla na probleme pri upisu u Maticu rođenih, jer su u njezinoj općini već imali iskustvo sa sličnom “ekstravagancijom”, pa su se pripremili! Razočarana i uskraćena, jer sukladno odredbama Ustava i Konvencije o ljudskim pravima, nije naišla na razumijevanje hrvatskog zdravstvenog sustava, Ivana Pojatina je uz pomoć Centra za mirovne studije i Udruge Roda odlučila zadovoljštinu potražiti na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.
Na bizaran i neodgovoran tretman žena koje se odluče na porođaj kod kuće upozorava Branka Mrzić Jagatić iz Rode: “Brojni su slučajevi prijavljivanja policiji i centrima za socijalnu skrb, prijetnji oduzimanjem djeteta, čak i opasnih vaginalnih pregleda žena neposredno nakon porođaja da bi se utvrdio porod, razdvajanja majke i djeteta u rodilištima te kasnije poteškoća pri upisu djeteta u maticu rođenih.” Na djelu je, naime, naša klasična zamjena teza. Prema traljavim važećim uzusima pojedinac bi se trebao podrediti državi a ne država pojedincu. Zbog takvog arogantnog tretmana, ljudi su naprosto zbunjeni i veličanstven čin rođenja djeteta preraste im u noćnu moru. “Ovo je primjer nečega što ne bi trebalo postojati u demokratskoj zemlji: da se ljudi prilagođavaju sustavu umjesto da je sustav ovdje za njih i prilagođava se potrebama ljudi. Ukoliko netko želi kućni porođaj sigurno neće odustati zbog toga što sustav ne zna kako prijaviti dijete koje nije rođeno u bolnici”, kaže Iva Podhorsky Štorek, predsjednica Hrvatske udruge primalja koja se i sama odlučila roditi četvrto dijete kod kuće. Dakle, žena koja ne govori u prazno, nego se našla s obje strane male kućne radinosti.