ISTJERIVAČI NAŠIH DEMONA

Naprosto je zadivljujuća luđačka vjera kojom je Dalibor Matanić okupio svoju malu gerilu. Povevši ih u misiju zvanu „Egzorcizam“, s ciljem istjerivanja na čistac onog najsotonskijeg na dnu našeg poživinčenog društva. Pritom to demonsko naizgled djeluje kao žanrovska fikcija a zapravo je mučan dokument stvarnosti. Staro je pravilo da su se pod kožom žanrovskog filma često rađale najozbilnije analize društvene patologije. Majstori poput Matanića, vrhunski koristeći žanrovske alate, znaju raspaliti daleko bolnije kritičke udarce po gnjecavom obrazu degeneriranih društvenih postulata jedne zajednice, nego mnogi razvikanji filmovi s proklamiranom političkom etiketom.

Kao u „Ćaći“ svojedobno, i u „Egzorcizmu“ Matanića zanima onaj porodični horor. Užas koji se unutar obiteljskih zidova mete pod tepihe i gura na memljiva dna rijetko otvarajućih ladica. Žestokim, sirovo nepoliranim kadrovima „iz ruke“ (metajeziva je i psihološki razorna kamera Davida Oguića i Danka Vučinovića), izuzev nekoliko dnevnih, lažno uljuljkujućih scena površinskog Vodnjana, Matanić neprikosnoveno ponire u podrumsku tamu sestara Artuković. Starija Vera (Helena Minić Matanić) fanatična je vjernica, autoritativna tvrdokorna žena osušenih emocija. Mlađa Maša (Nika Ivančić) slobodna je raskriljena duha, sapete seksualnosti i fragilnih osjećaja. Vera je uvjerena da se u sestru uselio đavo i kani ga otamo istjerati svim sredstvima, ne bi li se duše njihove vratile u ustaljeni čemerni poredak. Međutim, unutar koordinata nominalne priče zakopani su gusti slojevi jednog ljudskog egzercira, lica i naličja postupaka, tlapnji, nada i rezignacije. Majstorskim rafalima obrata izvanjske ekspresije i unutarnjeg filigranski profiliranog svijeta (uz pomoć sjajne dramaturgije zvuka Alena i Nenada Sinkauza, montaže Tomislava Pavlića, kostimografije Desanke Janković i maske Sanje Rivić) Matanić suvereno istjeruje nataložene demone klaustrofobične zajednice u kakvu se Hrvatska prometnula. U bljeskovitim trenucima priče tako niču crkveno licemjerje i paradržavna okupacija sekularnog društva, pedofilija, incest i obiteljsko nasilje, instrumentalizirani mediji, fašizam i pohlepa… „Cijelo društvo treba pročišćenje i tad se brišu formalne granice religije i ateizma i čovjek počinje djelovati po najvišim principima ne bi li pobijedio sotonu. Zanimljivo je da oba svijeta kad posegnu u ono najplemenitije u njima, mogu pobijediti iskonsko zlo“, kaže Matanić, opisujući beskompromisnu avanturu „Egzorcizma“. On i njegova hrabra, manijakalna, ludička gerilska performerska šestorka (Nika Ivančić, Helena Minić Matanić, Senka Bulić, Lana Gojak, Janko Popović Volarić i Marko Braić) koja herojski igra kao da im sudnji dan prijeti, upustili su se u (ne)moguću misiju katarzičnog čišćenja naših najcrnjih čireva.

Naposljetku, valja istaknuti još jednu važnu društvenu činjenicu ovog projekta. Matanićeva družina moćan je kontraudar u letargično prepuštanje nečinjenju, onom vladajućem mazohistički jalovom spleenu prema kojem se u stvaranje nekog dobra kreće tek kad se država umilostivi i dodijeli sredstva. U vrijeme rada na predstavi „Egzorcizam“ u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula (u listopadu 2016.), oni su naprosto goleme zalihe svoje energije, žudnji, traganja za dobrim, uložili u još jedan medij. Stvorivši film praktički bez para. S džinovskim srcem u mislima. Herojski, nema šta.

DECO, DECOOOO!

Svi znamo onog kultnog dedu iz Šijanove turobnosmiješne epske pjesme. Sjećate se, dakako, galamdžijskog luzera iz filma „Ko to tamo peva“, koji, braneći njivu od istih takvih luzera kao što je i sam, zapomaže: „Deco, decoooo…!“ Dozivajući sinove da zapriječe put raspadajućem autobusu. Jeka Šijanovog čiče možda na prvu i jest urnebesno komična, ali na našim balkanskim prostorima ima soundtrack beznađa. Više zvuči kao krik nemoći, kao zavijanje prestrašenih jedinki u borbi za grumen zemlje, dostojanstva, ljubavi i nade. Očevi i djeca na tom se Šijanovom ubogom oranju prokleto nadaju da su im vlastiti životi ono jedino na što imaju isključivo pravo. Da ljudskost mora imati milijardu različitih lica pod obrazima. Da će pravo pojedinca na dušu i tijelo jednom valjda prevagnuti na tacni slijepe pravde. A projekti kolektivističkih krdomana jednom zauvijek krepati od neodrživosti. Kako je krenulo, nismo se ni makli s te Šijanove uklete pustopoljine.

Elem, prema nacrtu novog Obiteljskog zakona koji se vari u opskurnim pecarama Hrvatske, moja bračna družica i ja više nismo obitelj. Sudeći prema naci-kriterijima kovača ovog novog diskriminatorskog dosjea, mi imamo gadnu kužnu manu: nemamo djece. Bezobrazluci državnog i paradržavnog brojanja neproduktivnih koitalnih hetero/homo radnji ili prljavih krvnih zrnaca, doista su već notorni. Međutim, ovo je jedan od najprimitivnijih pokušaja da se ozakoni fašistoidna isključivost kao društvena norma. Da se totalitarna pljuvačina drukčijih pretvori u legislativu donešenu u parlamentu (gdje se ionako najavljuju strijeljanja sudaca) i bizarni ispit na pravnim fakultetima budućnosti. Moja žena i ja našli smo se tako u skupini diskriminiranih: bračnih drugova bez potomstva; izvanbračnih zajednica kojima se poništava jednakost s bračnima; istospolnih partnera kojima se znatno sužava i praktički onemogućava usvajanje djece; zlostavljanih žena koje se od zlostavljača neće moći razvesti bez ponižavajuće i duge birokratske evaluacije a sve u cilju spašavanja kulta braka… Niti jedan iole ozbilniji zakon u svijetu koji se bavi problematikom porodičnih odnosa, ne upušta se u definiranje a kamoli propisivanje pojma obitelji. Baš zbog dinamike društvenih, ekonomskih, spolnih, rasnih i rodnih odnosa, zbog izvojevanih novih sloboda, kategorička pravnička definicija obitelji posve je suvišna. Ovdašnji poludjeli epigoni totalitarnih mrakova upravo se drznuše i to učiniti: propisivati podobne uvjete tko smije nositi licencu na zajednicu ljubavi po mjeri društva. Po tim njihovim arijevskim aršinima i Sveta obitelj je tek prezreni perverzni skvot. I kako je u zemlji feudalnog bezakonja i mrzilačke isključivosti posve suvišno tragati za pravničkom logikom, dopuštam si govoriti u krajnje emotivnom diskursu gnjeva: odjebite od moje obitelji! Tko vam je dao pravo da procjenjujete koliko nas je na našoj svakodnevnoj baušteli ljubavi i uzajamnog hrabrenja u vođenju života. Moja draga i ja smo ta najuža svakodnevna obitelj koju grlimo i gledamo joj u zjenice svakoga jutra i sklapamo joj oči svake noći. Ali s nama su i svi oni bližnji, rod najrođeniji i prijatelji najtješnji, veliki i mali, s kojima razmjenjujemo smjehove i suze, pobjede i poraze. Bogati smo djecom u toj našoj golemoj obitelji, ta koliko smo prvih jedinica odžalovali i za prve petice nazdravili, kolike smo već diplome dočekali i kolike sportske medalje o vrat objesili…

Pred nama je još jedan dokaz da je ova zemlja pomahnitala i da ždere svoju djecu, to je evidentno. Nego, pravo je pitanje, kako bi rekao moj prijatelj i kum (s čijom smo kćeri, našim kumčetom, još jednom davno prohodali i njen 18. rođendan uz Let 3 i brkove proletjeli), pravo je pitanje: što je slijedeće? Zakoni o podobnim očima, vjeri, boji kose? Propisane strane ulice za određenu vjeru, rasu, naciju… Novi logori? Srećom, moja nerođena djeca su negdje daleko, van domašaja vaših fašističkih šapa. A ja vas se ne bojim, bagro. Samo kopajte bezdan. Neće vam uspjeti.

STUDENTSKA GERILA

Bratoubilačko klanje upravo je skončalo. Trupla posijana po blatu. Jedna je tiranija, navodno, pala. Druga se demokracija, navodno, smiješi. Okrvavljene insignije moći Macduff nudi licima ravnodušnog Parlamenta. Tko li će se prvi polakomiti?

Završni su to gorki taktovi „Macbetha“ Williama Shakespearea u tumačenju drčne, odgovorne i zaljubljenički posvećene djece pod brižnim mentorstvom i diskretnim redateljskim nitima Jasmina Novljakovića. Ispitne produkcije 3. godine studija glume i lutkarstva Umjetničke akademije u Osijeku. Nominalno je riječ o propitivanju usvojenih znanja/vještina u kolegijima „Gluma: Igra u žanru“ i „Pokret 6: forma, stil, žanr“, na kojima je uz Novljakovića radio i vrstan pedagoško-suradnički tim: Goran Grgić, Saša Anočić, Danijela Pintarić, Selena Andrić, Alen Čelić, Nenad Pavlović. No, ova je produkcija i neoboriv dokaz magičnog komadića performerstva isključivo kovanog od ljudskih resursa, s nekoliko rekvizita i obiljem vizije. Komad mokre sklupčane krpe stravično će odjeknuti kao hropac umorenih potomaka – jer ima jeku u nefingiranom studentskom htijenju. Nema te hollywoodske produkcije koja bi nadomjestila sve one iskre iskrenosti koje su nam Novljakovićevi studenti nesebično pružili u izvedbi. Njih devet: Marijan Josipović (Macbeth), Antonia Mrkonjić (Lady Macbeth), Zdenka Šustić, Josipa Oršolić, Katarina Šestić, Lovorka Trdin (Vještice), Gabrijel Perić (Duncan), Marko Capor (Banquo) i Lino Brozić (Macduff), igrali su nošeni vjerom u ljepotu svog poslanja i moći kazališne mišolovke, gdje bivaju kažnjene sve nepravde ovoga svijeta.

Kao u nekakvom praklupku kozmičke pustoši (izvrsni su raspadnuti kostimi Jasminke Petek Krapljan), Novljaković i njegova družina počinju izdemoniranu Shakespeareovu priču. Mračnu kroniku u kojoj se likvidacije odvijaju (publika je postavljena u svojevrsnu skupštinsku poziciju) pred flegmatičnim predstavničkim tijelima. Parlamenti su danas jalove klupe ciničkih potpisa na alibijima predatorskih trumpoida. O tome govori ovaj „Macbeth“, rađen iz djetinje žudnje za nepristajanjem na stanje stvari. Jako je važno da će predstava kao repertoarna produckija ići na sceni GK „Joza Ivakić“ u Vinkovcima te imati svoj zasluženi život.

Načinom društvenog angažmana a ne tek pukim ispunjavanjem propisanih kvota, ovakvim predstavama UAOS pred mlade ljude iznosi zrele ispite ljudskosti. Ohrabruje u njima zabrinutost za budućnost devastiranog društva, generira njihovu socijalnu osjetljivost i njeguje gerilske klice otpora zlu, bešćutnosti ili apatiji. Najkraće: ovo nije povod za ocjenu u indeksu, ovo je ogroman estetski i etički korak do certifikata osviještenog hrabrog individualca. U zemlji masakriranog obrazovanja to je fakat podvig.

FAŠIZAM, TURISTIČKA GRANA

Ona sramna ploča i dalje visi zakucana u Jasenovcu. Je li tako? Tako je. S tog se gadnog komada spomeničke svastike i dalje cijedi okrvavljena „za dom spremna“ mantra. Dok se dernečilo u ime Gospe (i usput trgovalo ustašoidnim drangulijama) umjesto nabožnog pijeteta mnogi napaljeni crkveni baruni s oltara su vrištali protiv lijevih ideja, izopćujući ih kao veleizdajničke klice. Bilo je dovoljno da se pojavi izolirani slučaj nasilnog imigranta u Zagrebu pa da se forumi užare od rasističkog gnjeva tisuća jurišnika anonimne bagre. I da na noge skoče razne desničarske strančice, tražeći od Vlade da nas pod hitno ogradi bodljikavim žicama i spriječi islamsku pošast. Primjera je bezbroj, a reakcije ravnodušne ili ih uopće nema. Pogotovo ih nema iz struktura onih koji imaju mandat da upravljaju ovom zemljom. Elem, otkud onda čuđenje izvještajem State Departmenta o vjerskim slobodama u svijetu za 2016., gdje se za Hrvatsku taksativno navode primjeri i debilasti tribuni sve potentnijeg trenda gušenja antifašističke tradicije. Kao i rastuće retrogradne vjere u rasne zakone krvi i tla. Revivala ksenofobije, netrpeljivosti prema drugima i drukčijima, posebice prema pripadnicima srpskog naroda – tog arhetipskog neprijatelja svakog malog mizernog ovdašnjeg fašista (ili, pak, njegova ravnodušnog simpatizera) koji drži do sebe.

Ovdašnji negatori spomenutog američkog izvještaja cinično se brane tvrdeći da je to ionako ostatak bivše Obamine administracije (?!), a da su dostavljački izvori u jugokomunističkoudbaškim krugovima koji, dakako, podrivaju temelje naše ubave paranoidne zemlje. Osim što je krajnje besraman i posvađan sa zdravom pameću, taj cinizam točno oslikava relativizirajuću, kolaboracionističku klimu navodne upravljačke elite Hrvatske. Njihovoj pljesnivoj šupljoj verziji o „podjednakoj osudi svih totalitarizama“ Donald Trump je idealan partner. Dok američki mediji, primjerice, unisono čereče Trumpovo izjednačavanje krivnje „lijevih i desnih“ za nasilni kaos u Charlottesvilleu i gotovo da nije bilo tamošnjeg covera bez Trumpa pod bijelom KKK-kukuljicom ili s uzdignutom desnicom u naci-pozdrav, za naše je političare on neprikosnoveni superstar. Koji će dobaciti „white power“ dignitet čak i do zgurenog predziđa kršćanstva na obali Jadrana. Podsjećam da relevantni europski političari svoje kontakte s trumpoidnim prstom na nuklearnom obaraču odrađuju hladnim pragmatizmom, često ne skrivajući prezir prema njemu. Naprotiv, starletnoj predsjednici Hrvatske i notornoj administratorici NATO-pakta oči se ovlaženo šire od ganuća čim se uspije progurati do svog nominalnog šefa, osvjedočenog rasista i mizoginog lajavca.

Nego, možda se prema fašizmu, kad se već tako žilavo primio na ovim plodnim terenima, treba praktično odnositi. Kako se ta kancerogena pojava u nas često tretira kao dio folklornih pošalica, ono, kao lokalna znamenitost, možda ga treba uvesti u službene turističke adute Hrvatske. Šta je znam, kampanja bi se mogla odvijati pod logom: „Fašizam kakav je nekad bio!“ ili „Mala zemlja za velike pogrome“… Ideja je sijaset. Kadra ko blata.

 

 

 

OPROST NEVOLJENIMA

Abigaille umire vapijući oprost za svoj prelazak na tamnu stranu. Možda je ponajviše kroz prizmu njezina lika Giuseppe Verdi u „Nabuccu“ isklesao zagonetnu „jedijevsku“ prirodu ljudske krhkosti. U temeljima te velebne muzičke dramaturgije kriju se mnoge otajstvene šifre koje su nam često nadohvat ruke a nismo ih u stanju otključati, Slijepi od srdžbe jedni na druge. „Gospod oprašta nevoljnicima“ (nevoljenima) – kristalnim bolom je opjevala magična beogradska sopranistica Dragana Radaković finale opere kojom je 29. lipnja otvoreno 17. Osječko ljeto kulture. Bila je ponoć i jedan važan datum naše civilne svijesti odlazio je u memoriju.

„Puno više života ima u umjetnosti nego u virtualnoj stvarnosti“, rekao je u nadahnutom neprotokolarnom govoru, otvarajući OLJK, gradonačelnik Ivan Vrkić. Pritom, uvjeren sam, nije samo mislio na platforme po kojima sintetički vrludamo nego i na degradiranu stvarnost koja je sve skrupule oholo bacila u blato. Zato je bilo uzbudljivo pratiti kako se svakim sviračkim taktom i moćnim registrom nadahnutih solističkih (posebice udarna petorka Dalibor Hanzalek, Dragana Radaković, Damir Fatović, Gordana Kalmar, Ivan Tomašev) i zborskih glasova pod tvrđavskim zvijezdama, „Nabucco“ osječkog HNK-a u rukama maestralnog vodstva dirigenta Filipa Pavišića pretvara u ponudu duhovnog izbora. Ponudu, ne samo kratkotrajnog zaborava u gabaritima jednog remek-djela, nego i kao istinsku mogućnost održive utopije: građenja društva bez nevoljnika. Nije nebitno da je ova ambijentalna izvedba „Nabucca“ (predstava je na repertoaru Opere HNK Osijek od premijere 5. studenog 2011.) i svojevrsni hommage njenom preminulom redatelju Petru Selemu, velikom eruditu i fragilnom istraživaču kazališnog kozmičkog nemira. Selemove dvije, dramaturški različite verzije „Nabucca“ u osječkoj produkciji, vibrantan su odraz turbulentnog vremena tranzicije. Predstavu 1989. (premijera 7. prosinca) Selem je, osluškujući napetost u agoniji olovnih godina, koncipirao svu u monokromatskim zemljanim bojama. Duž prazne scene prostirao se Zid plača koji je gotovo sudbinski trasirao mizanscen. Dok se projekt radio, mjesec dana prije premijere (9. studenog) dogodio se historijski tresak: pad Berlinskog zida. Nasluta slobode prsnula je eruptivno. Nada da će, kako bi to besmrtni Miljkovićevi stihovi rekli, „sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj“, osjećala se u zraku. Totalitarizmi Istočne Europe su se mrvili u prah, a Selemov se zbor u mitskoj „Va, pensiero“ tada ekstatično gibao prema prosceniju. Do drugog Selemovog i osječkog „Nabucca“ protekle su 22 godine, svijet se drastično poživinčio i cinično relativizirao. Bukti od pompeznih predatorskih manevara neslobode. Vladari su trumpovski opaki klaunovski populisti (točno pogađa Dalibor Hanzalek vibru današnjeg Nabucca), a rasna, vjerska i klasna netrpeljivost smjenjuju se s oportunističkim pristajanjima na poraze. Zato i nema više fatalnohimničnog u ehu „Va, pensiero“. Zbor ga počinje, okrenut leđima budućnosti, a maestro Pavišić smisleno gradi njihov krik poput opore baladne tužbalice.

U takvom stanju stvari, na sve ili ništa igraju oni čija su poniženja dosegla horor ruba nad ambisom. Zato je fantastična sonorna sopranska sprema i zaumna glumačka ekspresija Dragane Radaković instinktivno osjetila da je vrijeme za jednu bitno drukčiju Abigaille, antiheroinu našeg izglobljenog svijeta. Piana odbačenog djeteta, ponižene kaste i ranjene zaljubljene žene ispletena s krešendima strasti za vlašću… Sve je to istinska megazvijezda ubrizgala u Abigaille. I svoje svjetske pozornice (samo najveći umjetnici u stanju su podjednakim žarom izgarati na scenama Sydneya, Kaira, Züricha, Valencie, Pekinga, Macaa, Beograda, Novog Sada, Osijeka…) nesebično položila pred srca Osječana. Bila je to noć za pamćenje.

HOD ZA PAMET

Ima li života poslije baražnih retro marševa u slavu zatucanosti? Teško, ali barem možemo pokušati. Možemo i moramo tvrdoglavo ustrajati na ideji da je (usprkos mračnim demantijima kojima nas svakodnevno kamenuju warlordovi Hrvatske) i ovo društvo moguće vratiti u civilne vode istinske budućnosti. Odgojiti ga na kapitalu znanja, na svakodnevnoj neutaživoj gladi za kvalitetnim obrazovanjem, poticanjem individualnih vještina i izazova, brižnoj njezi kritičke svijesti i samosvojnih mislećih ljudi.

Postojeće stanje duha jest katastrofalno. Točno prije godinu dana likvidirana je Cjelovita kurikularna reforma obrazovanja, posebice odstranjivanjem Borisa Jokića i njemu sličnih udarnika istinskog naukovanja zdrave misli. Reforma za kakvu se bori samozatajni tribun Jokić sasječena je u nastanku. Srećom, lani su se po gradovima Hrvatske digli veličanstveni protestni skupovi (50.000 ljudi) pod geslom „Hrvatska može bolje“, suvereno pokazujući da nema alternative gradnji građanskog društva u kojem će um opet biti na cijeni. Ali, jebaji ga, kako bi vlastohlepni destruktivci vladali kad bi za partnere imali tisuće znanjem obogaćenih ljudi. Njima treba marva servilno predana u ralje gluposti. Njima treba stalna proizvodnja glupana, morona i srednjovjekovnih zombija spremnih na zatucanost krvi i tla. Zato se u ovih godinu dana situacija gadno pogoršala i strmoglavila u stupor. Generacije i generacije djece bez milosti su izručene novom konzervativnom valu, klerikalnom maršu na obrazovne institucije, hladnokrvnom udžbeničkom prekrajanju povijesti gdje se zla naci-gamad, ako baš i ne slavi izričito, a ono umješno relativizira njihovo pogubno genocidno djelo… Poslušnost i letargija uporno se potiču, a suprotni primjeri rane individualnosti i žeđi za upoznavanjem novih horizonata, u djece se zatiru regulama čopora.

Ima li perverznijeg i oholijeg trošenja naših para od onih militarističkih lobističkih snova o nabavci eskadrile migova? Možemo li zamisliti što bi se moglo s tim pustim protrajbanim milijardama učiniti u informatizaciji školskih kabineta, u onim ukletim zakucima gdje još prašnjave diskete vladaju? Ali vladajućim kastama ove zemlje i dalje su draži mitovi. U tren oka se spizde milijuni na mrtvi simbol vukovarskog tornja, a za to vrijeme se vukovarska Osnovna škola Nikole Andrića ruši u prah nad ubogim glavama žive djece, sve dok ih ne sahrani jednog dana.

Zbog svega toga, i danas ćemo izaći na ulice brojnih gradova (mi u Osijeku na Trgu slobode, od 17 sati) uvjereni da Hrvatska ne samo da može nego i mora bolje. Spremni na hod za pamet, jer neukost je pomor. Neznanje je prošlost, inkvizicijskim batinama zaparložen rasadnik zla. E, pa ne može, hodat ćemo puna srca i čiste misli. Za zemlju mozgova a ne za zemlju migova.

 

 

 

 

 

ADAMOVO REBRO

Ništa nas nije moglo pripremiti za priču Dnevnika Nove TV, emitiranu u nedjelju. Ništa nije moglo obraniti naša srca da se ne raspadnu u paramparčad. Priča je smještena u Gradište, selo pored Županje. U kadru je dom obitelji Kadić, svečano i brižno postavljen stol, raspelo na zidu… Majka Slavica još jednom dotjeruje odijelo svoga jedanaestogodišnjeg Adama, uskoro prvopričesnika ako bog da, i ako boga ima. Grle se mama i sin nježno, a Adam stigne i šeretski namigivati kamerama. „U crkvu su ipak krenuli s grčem…“, kaže novinarka u off-u. Nešto je naopako kad ljudi vjeru nose s grčem u želucu. Biće da je vjera galaksijama udaljena između istinskih bogobojaznih ljudi kao što je Slavica i onih pohlepom i ideologijom pošemerenih inkvizitorskih kumira – koji na Slavičinu vjeru pljuju poput oholih pomazanika.

Podsjećam o čemu je riječ: upravo je Nova TV (subotnji Dnevnik, 29.04.) prva u javnost odgovorno razvalila priču o župniku lažnom evanđelistu koji Adama i još dvojicu dječaka, kao djecu s posebnim potrebama, odbija pričestiti zajedno s ostalim klincima. Uzimajući si prerogative nedostojne boga i čovjeka, ta popovska budala (ako nekoga zanima njegovo nedostojno ime, neka gugla) je amenovala strašnu diskriminacijsku gestu. Pljunio je nesvetu vodicu na širom otvorene duše jedne brižne i ponosne žene i njezina jedinstvenog sina. U Slavice je vjera očigledno neokaljana kao i njena majčinska borbenost za jednakost svih pred bogom. Ako boga i dalje ima. Podijelila je svoju muku i zebnju s medijima. I hrabro, a strepeći, sutradan povela Adama u hram gdje stoluje ona vucibatina od pastira. Iako se inkvizitorski pješadinac odjednom pokazao milostivim pa je i „drukčijima“ dopustio da prime prvu pričest, i dalje je, podlački perući ruke, faktički ustrajao u svom križarskom pohodu poniženja. Kamere Nove TV sve su zorno dokumentirale.

„U usta, u usta“, nestrpljivo je siktao, gurajući hostiju pred Adama.

Samosvojan, jedan i jedini, Adam je niječno vrtio glavicom i pružao dlanove. On je naumio znamen pričesti prvo uzeti u ruke, dotaknuti to simboličko tijelo Kristovo dlanovima, zavoljeti ga i odnjegovati tamo, prije negoli ga sam, po svojoj volji, prinese ustima.

„Dajte mu u ruku…“, šaputala je majka Slavica, boreći se za dignitet svoga sina.

„Stvaraš gužvu i meni i…“, jamrao je dalje onaj nevoljnik u mantiji, prkoseći nebesima.

Adam je nasmiješeno odnio hostiju na dlanu, i sam ju je progutao, kad je odlučio da je vrijeme.

Žučnik je nastavio s oltara rasipati žuč. „Proneo me opet kroz misu da sam nikakva majka, ali dobro, to ide njemu na dušu“, rekla je trpko ali uznosito Slavica, dok su kamere bilježile.

I, gle, nema ispred tamošnje crkve u Gradištu niti jednoga bundžije, nema šatora ni plinskih boca, ni ustašoidnih pjesama gratis. Niti će se itko od raspomamljenih katolibana pojaviti s transparentima pod kaptolskim palačama. Bagra je zauzeta istjerivanjem Sotone iz teatarskih utočišta. Bagra nema vremena zaviriti u čista srca slična Adamovom i njegove majke. Osim mlakih nemuštih trtljanja o tome kako je rečeni farizej „malo starijih nazora, inače je radišan i vrijedan…“, nisu se bitnije oglasili ni grimizni šefovi priučenog egzorcista iz trećerazrednog ešalona. Ne, neće biti kardinalskih enciklika u ime zaštite drugih, slabih i drukčijih. Neće jer sa svojih pohlepnih oltarskih odnarođenih visina nisu u stanju pojmiti da su Adam i njegova majka Slavica oltar sam po sebi. Niti će ikada shvatiti koliko bismo svi skupa bili bliži spasenju da smo nastajali iz rebara sličnih Adamovim.

 

PUNO GRLO ZEMLJE

Postoji zemlja-inverzija, naopako nasađena. Hrvatska se zove. U njoj je moguće i da onaj mitski, za šegačenje uvijek raspoložen prvoaprilski dan, bude jedan od najozbiljnijih otisaka smisla te iste pobenavljene zemlje. Šalu na stranu, 1. travnja 2017. naprosto moramo umemorirati u sve naše buduće intimne kvizove. Te se večeri, naime, iskovao jedan od najbitnijih, najveličanstvenijih datuma ikad – kako za opstanak ovdašnjeg glumišta, tako i za opstanak njegova izranjenog društva izvan scene. Govorim o praizvedbi vrhunaravnog romana „Črna mati zemla“ Kristiana Novaka, u dramatizaciji Tomislava Zajeca i režiji Dore Ruždjak Podolski. U pribjegarskim uvjetima Zagrebačkog kazališta mladih i njegove direktorice, vestalke društvene odgovornosti, Snježane Abramović Milković.

Osjetljiv je DNK Novakova romana. To je proza istovremeno epski i mitološki razapeta na platou zapretene međimurske zemlje, i krajnje intimistička, pod kožu poniruća hipnoza samopotrage za krivicama i oprostima. Zajecov spisateljski senzibilitet se u dramatizaciji ponio kao osobito brižan partner Novakovom predlošku. Njegov se dramatizatorski postupak, šivajući najizravnije šavove prošlosti i sadašnjosti, služi nestvarno tankim gazama delikatnog cijeđenja. Kao da s ljubavlju njeguje sir, Zajec uzima sve bitno iz magme Novakovih voda, i poput čuvara strpljivo pretvara te naboje u škrtu raskoš nove scenske muke. U valove tog odgovornog puta, redateljica Dora Ruždjak Podolski bacila se s uzbudljivom prtljagom čistih nagona i rafiniranih alata racionalnog. I s fatalističkim povjerenjem u glumce (povjerenje su joj zekaemovci nesebično i fanatično uzvratili) koji su iznijeli razornu vrućicu dječje kirurgije uklanjanja ožiljaka. Pokušaja ljekovitog pomazanja brazgotina kakve neravnopravne životne bitke utiskuju još na onim prvim nevinim koracima djetinjstva. Svaka nota bajkovite oporosti u međimurskom jeziku i soundtracku (gotovo da je prostorno oblikovana glazba Stanka Kovačića koji i uživo, iz kutka stagea, bdije svojim instrumentima nad zemljanim dušama) redateljici je poslužila kao zrelo, matematički kauzalno o a opet ogoljeno emotivno prikazanje. U žarištu se uzdiže blatni improvizirani kokošinjac poput nekog svevremenskog Stonehengea (izvrsna vizija scenografa Stefana Katunara); ljudi od zemlje skidaju i navlače ljušture svakodnevnog i mitskog (samozatajno kroz vrijeme, koje kao da stoji, putuje kostimografija Doris Kristić) a ne mijenjaju se, jer čežnje su im vjekovima iste. Kao i tjeskobe, mržnje i škrti proplamsaji ljubavi. Padaju i nastaju režimi i idelogije, kolektivi žderu pojedince, ali sve to Dora Ruždjak orkestrira na rubovima komadića crne zemlje na kojoj se skutriše ubogi. Oko njih se, negdje vani, upravo urušavaju megamarketi najnovije ljudske pohlepe, a oni pokušavaju izdržati makar još jednu rundu bez krvavog nokauta. Rundu oprosta. I najmračnije manifestacije demona, poput pedofilskog terora, obiteljskog sadizma ili rasne i spolne netrpeljivosti, redateljica iznosi stišano (znalački doprinos koreografije Petre Hrašćanec) bez doslovnog naturalizma. Ne zato da bi zlo umanjila, nego da bi zorno predočila koliko su mikronski tanke opne između sramežljive pohrane dobra i raspomamljenog egzaltiranog zla. Počevši od dječački osjetljivih istraživački nosećih rola Adriana Pezdirca i Dade Ćosića, do majčinskih i pramajčinskih instinktivnih ponuda Doris Šarić Kukuljice i Urše Raukar, te doslovce svih herojski izloženih lica (Pjer Meničanin, Milica Manojlović, Nataša Dorčić, Mia Biondić, Dora Polić Vitez, Suzana Nikolić, Barbara Prpić, Nadežda Perišić Radović, Damir Šaban, Danijel Ljuboja, Zoran Čubrilo, Jasmin Telalović, Mateo Videk), ovaj ansambl je zagazio u veličanstvenu misiju rastakanja društvenih poživinčenosti. Kad se na kraju, uz tužnu međimursku uspavanku (… „ti si meni po serdini srca, kak v črljeni jabuki koščica…“) dječaci Matija i Franjo rastaju na suprotnim krajevima života i smrti, a Dina se vraća Matiji, nada krhka poput močvarne trske, zatreperi u gledalištu. Svakome tko je makar i jedan dan imao nekoga usred srca, kozmička su prostranstva otvorena. Zadužili su nas zekaemovci, napojili eliksirom vječnosti za hiljadu života. Nikada im nećemo moći vratiti dugove.

POSVETA ŽENAMA

U vremenu kad se i knjige mrcvare pod optužbama da su paraziti, balast nikom potreban, nije lako ni jakim izdavačkim igračima. I oni jedva drže usta iznad ustajale društvene bare. Izaći na scenu u takvim predatorskim uvjetima s malom, nezavisnom knjigom, podvig je sam po sebi. A još kad se gerilski bori za marginalce, onda je njena skrajnuta uloga tim veća. Slučaj je to sa zbirkom priča „Sutra ćete ponovo…“ Igora Rogine (izdavači: Trag CRVENO & TEXT-grupa, Zagreb), samosvojnim pismom čiste, svedene i jednostavne geste unutar koje vriju egzistencijalna lica i naličja.

„U jednome domu za napuštenu djecu, jedna je odgojiteljica štićenici, nakon što je ova usne namazala malo uočljivijim ružem, rekla: bit ćeš kurva kao tvoja mater“, piše Rogina u glosi „Bit ćeš kurva kao tvoja mater“ – zgusnutom mračnom haiku isječku društva na dnu. Društva koje je izgubilo sve svoje kompase osjetljivosti, društva koje tvrdokornim prezirom i nebrigom žrtvuje sve slabije, a ponajviše vlastitu djecu. Još ako su djeca ženska, poligon za iživljavanje ugrađen je u svaku travku njihova života. U vremenu kad životi žena na trotoarima Hrvatske ne vrijede ni pišljiva boba i svaki gad se nekažnjeno drzne pljunuti im ponos ili preklati grlo; u doba kad kvazielita neskriveno emanira ženomrzačke stavove i ugrađuje ih u zakone i paragrafe; Rogina ispisuje potresnu posvetu heroinama. Ljubavno pismo, nešto kao trajnu tetovažu divljenja spram nepokolebljivosti kojom te male sporedne žene traju do vječnosti. „Sutra ćete ponovo…“ nominalno jeste umreženje priča, različitih po obimu i stupnjevima tijesno isprepletene fikcije, dokumentarnog dnevničarenja i poetskog izričaja, ali isto tako kroz demijurg pripovjedača čitamo ih i kao roman. S Roginom osviješteno putuju ruski realisti i američki bitnici, a socijalni noir oporo je opipljiv pod čitateljevim prstima. Poput kakvog preživjelog kneza Miškina, pripovjedač u prvom licu iz svog underground života (pisac i vlasnik gerilskog podrumskog teatra u kojem i živi) razrogačenim očima nemoći prati svoje suputnice, luzerice koje se nikada ne predaju. Usamljenice, žene s ožiljcima verbalnog i fizičkog nasilja, razočarane sanjarke koje je destruirala čamotinja provincije, udarnice i zatomljene glumice, ruralne i urbane vestalke posljednjeg smisla…, epski je široka lepeza Rogininih junakinja. Iako je i nebo posve ravnodušno prema njihovoj žilavoj vjeri u opstanak, kako svjedok opaža u priči „Da ju je i nebo ostavilo…“, one sporednim putevima postaju veće od života. I zalog budućnosti.

VODIČI IZ LOGORA

Život je čudo. I često se zajebava s nama. Recimo, da nije bilo drugog velikog svjetskog rata, ja se ne bih ni rodio. Ili, barem ne u ovom obliku. Elem, dok su Hitlerove štuke u travnju 1941. razarale Beograd, moja baba je pokupila moju majku, trogodišnju curičku, i došla u Osijek. Ravno u svježe organiziranu fašističku podrepinu zvanu Nezavisna Država Hrvatska. Babu i buduću mi mamu odmah spakovalo u logor, da im nasilno izmijene nearijevsku pravoslavnu krv. Niska a žilava, okretna ko šegrt Hlapić, baka je stoički i s čeličnom nadom izdržala gadno kampiranje koje su joj ustašoidi organizirali. Preživjela je, obranila i dijete, a sve bez sjenčice mržnje ili gorčine na srcu. Stambena faktografija njene kasnije male povijesti kaže da je baba gotovo cijeli život proživjela u prizemljima, u zajedničkim dvorištima ili prizemnim stanovima u zgradama. Tamo gdje se vrata ne zaključavaju a svaki namjernik dočekuje kao rod rođeni. Za malenog (a pregolemog po posljedicama) vukojebinskog građanskog rata devedesetih baba je ostala u svom Osijeku, prezirući opasnost, ne dopuštajući da ju išta otjera iz grada kojeg je toliko voljela. Silazila je u podrum reda radi, „Neće grom u koprive“, govorila je. Stiješnjeni u šupama, susjedi su joj dobacivali da šta ona četnikuša još radi u gradu. „Proći će ih…“, samo je slijegala ramenima i smješkala se iz svog prizemlja nebeskog stava.

Doživjela je bogme 95 godina, uma svježijeg nego mi njeni unuci. Te decembarske večeri 2013. kad je baka umrla, život je pokazao da je često u svojoj igri asocijacija okrutno banalan. Dok mi je sms na ekranu telefona javljao da su je njene sklopljene oči odvele u neki zasluženiji bolji svijet, bio sam u Jerusalemu, u Yad Vashemu. Moja žena i ja plakali smo kao djeca u onom memorijalnom mraku osvijetljenom tek plamićkom skrojenim od duša umorene djece. Plakali smo od nemoći i stida zbog svega zla koje je čovjek u stanju proizvesti.

Ovaj tekst pišem na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Draga mi se upravo vratila iz Našica (gdje je sudjelovala u žiriju smotre LIDRANO, za dramsko-scensko stvaralaštvo srednjoškolaca), sva ushićena i ponosna, jer u tamošnjoj je Srednjoj školi Isidora Kršnjavoga ugošćena izložba “Anne Frank – povijest za sadašnjost”. Da, upravo ona važna instalacija (u organizaciji Hrvatske edukacijske i razvojne mreže za evoluciju sporazumijevanja i udruge ‘Kuća Anne Frank’ iz Amsterdama) koju je ponizio jedan šibenski ravnatelj, istovremeno pljujući i žrtve i pravu slobodarsku dušu Šibenika. Priča mi draga kako je predivno bilo vidjeti učenike koji su prošli dvotjednu obuku s organizatorima i sad bdiju kao vodiči, ozbiljno i posvećeno pružajući sve potrebne informacije posjetiteljima. Znanje plus vjera u pobjedu dobra, kaže ljubav mog života, u toj su se našičkoj školi doista osjetili kao zalog budućnosti.

Istovremeno, dok završavam ovaj tekst, upravo se plakatiraju zidovi u Osijeku najavljujući svečano otvaranje spomenika Alojziju Stepincu, čovjeku čija je popovska mantija služila kao besramna oportunistička zavjesa fašističkom Pavelićevom režimu i pedantno mu prala grijehe. Bista Stepinčeva bit će postavljena ni stotinjak metara istočnije od Parka Oscara Nemona, u blizini remek-djela „Majka i dijete“, pijeteta koji je veliki svjetski kipar Nemon (rođen u Osijeku 1906.) isklesao žrtvama holokausta. Na sve ovo mogu samo reći: počivaj u miru, baba. Ma gdje da si ne moraš gledati užasnu nadri-formulu današnjeg svijeta – everything goes. Ili, što bismo po naški rekli: život je čudo.